‘Kako su potisnute traume utjecale na moj život’

Donosimo vam priču 36-godišnje Maje, koja je u djetinjstvu bila zlostavljana i koja je zbog potisnutih sjećanja dugo mislila kako je njezino (loše) ponašanje dio njezine osobnosti, a ne posljedica traume

Uvijek sam bila povučena i smatrala sam da je to dio moje naravi, a ne životnih okolnosti, koje su mi se činile normalne. Barem sam voljela misliti da su normalne. Pa i kada sam odbijala blisko ponašanje ljudi oko sebe – zagrljaje, poljubac ili bilo kakav iskaz nježnosti, opravdavala sam to svojom naravi – jednostavno sam takva i to je to. Ponekad bi me društvo zadirkivalo zbog toga, ali sam se pravila da ih ne čujem. U nekom trenutku uvidjela sam da tako odbijam i dečke oko sebe, pa sam se u tim odnosima ipak počela truditi, učiti od drugih kako koketirati i umiliti se nekome. I kako i kada se nasmijati i odavati sreću i dobro raspoloženje.

Bjegovi iz veza

Jer znala sam da nikada neću naći dečka ako ostanem po strani i distancirana. No iako bih teško ulazila u veze i dečke sam gubila jednako brzo kao i prijateljice. Sve bi u jednom trenutku puklo, jer bih ih optužila da me lažu i varaju i samo žele iskoristiti. No tada nisam vidjela činjenicu da ni s kim nisam ostvarila seksualni kontakt – čim bi došlo do toga koraka, ja bih se povlačila. Opravdavala sam gubitak prijateljskih veza čestim mijenjanjem sredine – prvo smo majka i ja zbog njezinih svađa i fizičkih obračuna s ocem sklonim alkoholu odselile iz naše kuće kada mi je bilo 8 godina, izredali su se podstanarski stanovi, a onda sam otišla na studij u drugi grad. Mamu sam posjećivala samo kada bi to ‘priličilo’ – za blagdane i preko ljeta. Brzo bih se vraćala u svoju sobu u studentskom domu odnosno garsonijeru koju sam unajmila kada sam se zaposlila. Oca sam viđala otprilike svake dvije-tri godine, kada bih išla posjetiti baku u kuću u kojoj sam odrasla, a on bi se zatekao tamo. Prisiljavala sam se da ga poljubim i činila mi se to najgora stvar na svijetu, a to sam objašnjavala time što je zbog svoje ljubomore i agresivnosti bio kriv za njegov i mamin propali brak. Pri svakom susretu opet bi mi se vratile slike njihovih obračuna. U svoju sobu nisam nikada htjela niti ući – činila mi se kao tamna kutija koju treba zatvoriti zauvijek. Vraćala bih se od bake s grčem u želucu i željom za povraćanjem koje se nikada ne bi dogodilo. Nakon toga bih se na nekoliko dana samo ‘odmarala’ u krevetu mrzeći samu sebe. Kolegama s posla rekla bih da imam virozu. Moji susreti s majkom prorijedili su se kada je ona pronašla novog partnera. Bila sam ljuta na nju i imala sjećaj da me ostavila i zaboravila.

A onda se jednog dana pojavio Marko. Sviđalo mi se što trči oko mene i poklanja mi toliku pažnju. ‘Konačno me netko voli!’ pomišljala sam tada. Vješto sam skrivala svoje depresivne epizode, ljutnju i činjenicu da – nisam zaljubljena u njega. Ali sam zbog želje da konačno imam pravu obitelj pristala i na povremeno iskazivanje nježnosti, seksualno zbližavanje i na koncu i brak. No ‘idila’ se vrlo brzo rasplinula. Nisam mogla podnijeti toliko intimnosti, a usto su isplivale na površinu moje navike koje sam godinama skrivala – noćne more, strahovi od mraka i ispadi bijesa. Kada bi mi muž zbog toga prigovorio ili ukazao da je sa mnom ponekad nemoguće živjeti i da sam hladna, ne bih pričala s njim tjednima. A na seksualne odnose sa suprugom doslovno sam se prisiljavala; svaki put kad bi mi se približio, osjetila bih gađenje.

Nisam voljela takvu sebe

No željela sam postati majka. Kada sam nakon tri godine braka konačno ostala trudna, mislila sam da će odsada sve biti bolje. Spontani pobačaj utihnuo je moje nade. Vratila sam se kući i povukla u svoju spavaću sobu iz koje sam izašla nakon par tjedana kada je suprug rekao da će me ostaviti ako ne posjetim liječnika. Bila su potrebna četiri odlaska psihijatru da bih pristala surađivati s njime i odgovorila mu na pitanje jesam li sretna. Shvatila sam i priznala sebi i njemu da sam nesretna ne samo zbog gubitka djeteta, nego je to moje ‘opće stanje’. Nakon dosta vremena počeli smo razgovarati o djetinjstvu. Kada smo došli do teme oca, mislila sam da ću doživjeti živčani slom. Istina je bila bolna. Pokazalo se da sam posve potisnula neke mračne događaje iz svoje dječje sobe u kojoj me moj otac ponekad noću, kada je bio u alkoholiziranom stanju, posjećivao. I govorio mi da o onome što se događa ne smijem nikome ništa reći jer će me poslati u dom. I danas sam na lijekovima, odlazim na terapiju i živim opet sama. Marko se međuvremenu odselio iz stana i zatražio razvod, ne mogavši se nositi sa svime što nam se dogodilo. Ne krivim ga i još uvijek pokušavam pronaći vjeru da moj život nije nepovratno izgubljen. Uvijek sam bila povučena i smatrala sam da je to dio moje naravi, a ne životnih okolnosti, koje su mi se činile normalne. Barem sam voljela misliti da su normalne. Pa i kada sam odbijala blisko ponašanje ljudi oko sebe – zagrljaje, poljubac ili bilo kakav iskaz nježnosti, opravdavala sam to svojom naravi – jednostavno sam takva i to je to. Ponekad bi me društvo zadirkivalo zbog toga, ali sam se pravila da ih ne čujem. U nekom trenutku uvidjela sam da tako odbijam i dečke oko sebe, pa sam se u tim odnosima ipak počela truditi, učiti od drugih kako koketirati i umiliti se nekome. I kako i kada se nasmijati i odavati sreću i dobro raspoloženje.

Bjegovi iz veza

Jer, znala sam da nikada neću naći dečka ako ostanem po strani i distancirana. No iako bih teško ulazila u veze, i dečke sam gubila jednako brzo kao i prijateljice. Sve bi u jednom trenutku puklo jer bih ih optužila da me lažu i varaju i samo žele iskoristiti. No tada nisam vidjela činjenicu da ni s kim nisam ostvarila seksualni kontakt – čim bi došlo do toga koraka, ja bih se povlačila. Opravdavala sam gubitak prijateljskih veza čestim mijenjanjem sredine – prvo smo majka i ja zbog njezinih svađa i fizičkih obračuna s ocem sklonim alkoholu odselile iz naše kuće kada mi je bilo 8 godina, izredali su se podstanarski stanovi, a onda sam otišla na studij u drugi grad. Mamu sam posjećivala samo kada bi to ‘priličilo’ – za blagdane i preko ljeta. Brzo bih se vraćala u svoju sobu u studentskom domu odnosno garsonijeru koju sam unajmila kada sam se zaposlila. Oca sam viđala otprilike svake dvije-tri godine, kada bih išla posjetiti baku u kuću u kojoj sam odrasla, a on bi se zatekao tamo. Prisiljavala sam se da ga poljubim i činila mi se to najgora stvar na svijetu, a to sam objašnjavala time što je zbog svoje ljubomore i agresivnosti bio kriv za njegov i mamin propali brak. Pri svakom susretu opet bi mi se vratile slike njihovih obračuna. U svoju sobu nisam nikada htjela niti ući – činila mi se kao tamna kutija koju treba zatvoriti zauvijek. Vraćala bih se od bake s grčem u želucu i željom za povraćanjem koje se nikada ne bi dogodilo. Nakon toga bih se na nekoliko dana samo ‘odmarala’ u krevetu mrzeći samu sebe. Kolegama s posla rekla bih da imam virozu. Moji susreti s majkom prorijedili su se kada je ona pronašla novog partnera. Bila sam ljuta na nju i imala sjećaj da me ostavila i zaboravila.

A onda se jednog dana pojavio Marko. Sviđalo mi se što trči oko mene i poklanja mi toliku pažnju. ‘Konačno me netko voli!’ pomišljala sam tada. Vješto sam skrivala svoje depresivne epizode, ljutnju i činjenicu da – nisam zaljubljena u njega. Ali sam zbog želje da konačno imam pravu obitelj pristala i na povremeno iskazivanje nježnosti, seksualno zbližavanje i na koncu i brak. No ‘idila’ se vrlo brzo rasplinula. Nisam mogla podnijeti toliko intimnosti, a usto su isplivale na površinu moje navike koje sam godinama skrivala – noćne more, strahovi od mraka i ispadi bijesa. Kada bi mi muž zbog toga prigovorio ili ukazao da je sa mnom ponekad nemoguće živjeti i da sam hladna, ne bih pričala s njim tjednima. A na seksualne odnose sa suprugom doslovno sam se prisiljavala; svaki put kad bi mi se približio, osjetila bih gađenje.

Nisam voljela takvu sebe

No željela sam postati majka. Kada sam nakon tri godine braka konačno ostala trudna, mislila sam da će odsada sve biti bolje. Spontani pobačaj utihnuo je moje nade. Vratila sam se kući i povukla u svoju spavaću sobu iz koje sam izašla nakon par tjedana kada je suprug rekao da će me ostaviti ako ne posjetim liječnika. Bila su potrebna četiri odlaska psihijatru da bih pristala surađivati s njime i odgovorila mu na pitanje jesam li sretna. Shvatila sam i priznala sebi i njemu da sam nesretna ne samo zbog gubitka djeteta, nego je to moje ‘opće stanje’. Nakon dosta vremena počeli smo razgovarati o djetinjstvu. Kada smo došli do teme oca, mislila sam da ću doživjeti živčani slom. Istina je bila bolna. Pokazalo se da sam posve potisnula neke mračne događaje iz svoje dječje sobe u kojoj me moj otac ponekad noću, kada je bio u alkoholiziranom stanju, posjećivao. I govorio mi da o onome što se događa ne smijem nikome ništa reći, jer će me poslati u dom. I danas sam na lijekovima, odlazim na terapiju i živim opet sama. Marko se međuvremenu odselio iz stana i zatražio razvod, ne mogavši se nositi sa svime što nam se dogodilo. Ne krivim ga i još uvijek pokušavam pronaći vjeru da moj život nije nepovratno izgubljen.

 

Preporučujemo

Komentari