Putovati sam

Uz sportsko penjanje i padobranstvo, nekako se čini logičnim da su 32-godišnjem zagrebačkom pravniku Romanu Iličiću omiljen hobi – putovanja

Nepisano je pravilo da osobe koje vole ovakve avanturističke i neuobičajenije aktivnosti, vole i putovati. I to na ‘backpacking’ način – s ruksakom na leđima, samostalno tj. bez agencijskih aranžmana i skupih hotela. Ljubav prema putovanjima našem sugovorniku dogodila se, kao i sve najbolje stvari u životu, posve slučajno. Ili, kako kaže Romano, spontano. Bio je to početak koji je teško zaboraviti. ‘Bilo je to neplanirano putovanje u Tursku 2005. Brat i ja smo se jedan dan probudili i odlučili otići na putovanje bez da je ijedan od nas ikad prije razmišljao o backpacking putovanju’, prisjeća se Romano. U jedan dan nastala je ideja, a već drugi dan braća su bila u avionu. Tek po dolasku u Istanbul, priznaje Romano, shvatili su da nemaju pojma gdje su, što rade i da nemaju apsolutno nikakav smještaj. No, bilo je to ipak putovanje za pamćenje. ‘Ne treba napominjati da smo se zabavili kao nikad prije. Od tog trenutka putovanja su mi jedan od najdražih hobija’, kratko rezimira svoje prvo neplanirano putovanje. Geografski, ali simbolično, Turska je bila prvo egzotično polazište jer su uskoro uslijedila višemjesečna putovanja jugoistočnom Azijom – Tajland, Kambodža, Laos, Vijetnam i Malezija, a zatim i Afrika – Etiopija i Maroko.

Najbolji doživljaj putovanja

Uz ova putovanja, dogodila su se i neka po Europi, a sve njih Romano organizira sam, te na neka i odlazi sam. Nakon iskustva putovanja u raznim kombinacijama – s bratom, prijateljima, djevojkom… otkriva da ta solo putovanja imaju poseban čar. Smatra i kako je, unatoč tome što svaki način ima svoje prednosti i mane, na višemjesečna putovanja najbolje ipak ići – sam. ‘Činjenica da je čovjek odlučio otići na takvo putovanje podrazumijeva određenu dozu želje za avanturom i otvorenost da se prihvati različitost područja u koja se ide, a to se najbolje može iskusiti kada je čovjek sam na tom putu.

putovati sam

Prilika za upoznavanje ‘nepoznatog’ sebe

‘Kad ste u paru ili s društvom, često je ta skupina usmjerena na samu sebe i unatoč tome što ćete se zasigurno dobro zabaviti, u velikom dijelu ćete propustiti doživjeti okolinu izvan grupe’, objašnjava. Kada putujete sami svakako ste više usmjereni na sve ono što je oko vas. Tako je i Romano više dolazio u kontakt s lokalnim stanovništvom, kao i drugim putnicima koji su također putovali sami, te je bio u prilici steći nove zanimljive prijatelje i znatno bolje doživjeti zemlju u kojoj se nalazio. Isto tako, kada ste sami na putu, onda je i kompromisa i prilagođavanja grupi manje te se razvijaju ili jačaju neke osobine koje možda nisu imale priliku do tada – samopouzdanje, odlučnost, samostalnost, odvažnost, spontanost, oslobađanje od želje za kontrolom svega oko sebe… Romano je tako, između ostalog, bolje upoznao sebe. ‘Čovjek je ovako puno slobodniji jer sam odlučuje kada će krenuti dalje, a u kojem trenutku i na kojem mjestu ostati duže. Činjenica da si daleko od od doma i u svemu prepušten samom sebi, utječe na razvijanje vlastite snalažljivosti te se pritom često iznenadiš za što si sve sposoban’, ističe. Mnogi na svoje željene destinacije nisu nikada otišli jer nisu imali suputnike koji bi im se pridružili, a sami se nisu iz nekih društvenih obzira i konvencija (što će okolina misliti o tome), ili pak straha što bi im se moglo dogoditi, nikada odvažili na put. Potpuna sigurnost nemoguća je i u okrilju vlastitog doma, a kamoli u nekom drugom, nepoznatom kraju svijeta. ‘Jednako kao što se uz zdrav razum i logiku u poznatom elementu kao što je dom, u načelu, osobi neće ništa loše dogoditi, tako joj se uz pridržavanje istih principa ništa loše neće dogoditi ni na putovanju’, zaključuje Romano Iličić i dodaje da su osobe koje putuju same sve samo ne introvertirane.

Preporučujemo

Komentari