Volonterka Vanja Matković: “Bolno je koliko ljudski život u Ugandi zbog neimaštine premalo vrijedi”

Varaždinka Vanja Matković (27) otišla je kao volonterka u Afriku pomagati siromašnoj djeci. No - kako sama tvrdi - pomogla je samoj sebi, jer joj se otvorio jedan sasvim novi pogled na život

Ni sve ljepote rodnog Varaždina, ni blještavilo velikog Chicaga nisu donijeli toliku sreću našoj sugovornici, 27-godišnjoj Vanji Matković, kao što joj je donijelo malo afričko selo Mutai u istočnoj Ugandi. I sigurni smo da će priča o njoj u vama izazvati gotovo sve emocije, od tuge praćene suzama, nevjerice, bijesa, čuđenja, ali i divljenja, te čiste sreće što postoje ljudi kao što je ona. Jer zamijeniti lagodan europski i američki život onim u jednoj od najsiromašnijih zemalja na svijetu, doista ne može svatko. Posebice kad taj život podrazumijeva samo i jedino pomaganje drugima. ‘Doista, nikada prije nisam bila toliko sretna i ispunjena kao u Ugandi, brinući o djeci iz sirotišta Whisper te pomažući seljanima u najzabitijim i najprimitivnijim mjestima’, govori nam Vanja uz široki osmijeh i priznaje da joj svega nekoliko dana nakon povratka iz Afrike silno nedostaju dječica iz sirotišta. Stoga i ne čudi da intenzivno razmišlja o povratku i trajnom preseljenju na kontinent koji ju je oduvijek zanimao, o čijoj je povijesti i kulturi jako puno čitala, posebice o zemljama koje su poput Ugande proživjele ratne strahote. ‘Diplomirala sam pedagogiju te u Chicagu, gdje sam provela tri godine, upisala magisterij iz kliničke psihologije. Tamo sam se jako puno družila s Afrikancima, a moja najbolja prijateljica je iz Namibije, stoga sam oduvijek sanjala o odlasku na afrički kontinent. Svu ušteđevinu koja mi je ostala od školovanja odlučila sam uložiti u tu svoju ‘avanturu’ i sad, kad sam se nakon osam mjeseci vratila kući u Hrvatsku, pokušat ću pronaći posao u struci. Ako brzo ne uspijem, selim se u Afriku, zauvijek’, kazala nam je Vanja koja već istražuje mogućnosti da se nakon volontiranja u sirotištu Whisper Children’s Home, u Ugandi i zaposli.

Vanja Matković i Aminah
Vanja Matković i Aminah

Ukoliko se to obistini, lijepo je makar znati kako ima nade za brojne tamošnje mališane, kojima je bez ljudi velikog srca poput Vanje, smrt zagarantirana. I to je doslovno tako, jer svakog dana tamo se rađaju potpuno zdrava djeca koja zbog neimaštine obolijevaju te mnoga bivaju odbačena od obitelji i puštena da umru od gladi.

djeca iz sirotišta Whisper
Djeca iz sirotišta Whisper

U bolnici bez struje

Sjećate li se priče koja je obišla svijet, o danskoj volonterki koja je u Nigeriji od sigurne smrti spasila dvogodišnjeg izgladnjelog dječačića nakon što ga je obitelj odbacila zbog optužbi seljana da je maleni vještac?! Takvih je priča i u Ugandi napretek. I takve su priče sa sretnim krajem Vanji davale snagu i vjeru da je ono što radi veliko i da itekako ima smisla. ‘Prošla sam i vidjela baš svašta, najveću bijedu koju teško da i možete zamisliti. Obilazeći sela dolazila sam do informacija gdje točno u poljima pamuka ili žita bespomoćno leže dječica odbačena od bližnjih i čekaju smrt. Ne mogu vam opisati prizor i osjećaj kad me jedna žena dovela do gotovo beživotnog tijela dječaka Muzaphara, kojega je majka ostavila na skrb baki, koja ga je pak zbog neimaštine odbacila. Mislim da sam ga pronašla samo nekoliko sati kasnije, da mu ne bi bilo spasa. Srećom, brzo sam našla tu baku i prevezla ga do bolnice u obližnjem gradu Jinja. Naime, da bi dobio medicinsku skrb, koja je najblaže rečeno jeziva, treba u bolnicu doći u pratnji skrbnika. Cijelu sam noć probdjela nad njim, a onda je zbog nevremena nestalo struje. Samo te noći, samo na tom odjelu umrlo je sedam beba i to samo zato što su trebale uređaje na struju! U šoku sam pitala osoblje zašto ne koriste agregat, našto su mi rekli da im je benzin za agregat preskup… Bila sam očajna’, priča nam Vanja ponosno pokazujući nedavne fotografije malenog, danas punašnog i živahnog Muzaphara.

Zbog priča poput njegove izgrađena je medicinska klinika Whisper, koja je samo nekoliko dana nakon Vanjina povratka u rodni Varaždin, otvorena u gradu Jinji. A tome su u sklopu crowdfunding projekta koji je Vanja pokrenula donacijama pridonijeli i Hrvati, zbog čega je ona silno ponosna. Klinika Whisper namijenjena je liječenju neuhranjene djece, koja bi bez pravovaljane medicinske skrbi sasvim sigurno brzo dočekala smrt.

Nakon liječenja tamo, mališani odlaze u sirotište gdje bivaju zbrinuti, imaju osiguranu hranu i obrazovanje, ali i bezuvjetnu ljubav i pažnju volontera kao što je Vanja i tzv. ‘mamas’ koje o njima svakodnevno brinu.

učionica u sirotištu Whisper
Učionica u sirotištu Whisper

I dok su neki od njih odbačeni od obitelji ili zlostavljani, drugi su na svijet došli kao plod silovanja njihovih majki, neki su ostali siročad nakon smrti roditelja, najčešće majki koje nerijetko umiru pri porođaju, što se dogodilo i najmlađoj štićenici sirotišta, bebi koja je tamo stigla sa samo 13 dana. Najstariji, 12-godišni Sowedi je pak iz Whispera otišao u internat gdje se školuje, a svojim se ‘mamas’ i prijateljima u sirotište vraća samo preko praznika. Ostala dječica tamo imaju osigurano pohađanje prva dva razreda osnovne škole, dok se one malene uči socijalizaciji i ostalim vještinama.

Vanja i sowedi
Vanja i Sowedi

Jedan dan u sirotištu

A kako izgleda jedan njihov i Vanjin dan? ‘Ustajemo jako rano, već u 6:15 jer je u posla sedam na redu prvo kupanje i njega jako suhe kože klinaca. Kako u Mutaiu nema struje ni pitke vode, činimo to kišnicom iz bunara, a zatim ih mažemo vazelinom i nekakvim medicinskim kremama. Slijedi doručak za koji je na meniju svakodnevno ‘poridge’, odnosno vrsta brašna pomiješanog s vodom, nešto poput griza. Zatim stariji idu u školu pa imaju pauzu za užinu tj. kekse s mlijekom (imaju tamo dvije krave koje
muzu i prokuhavaju mlijeko), potom opet slijedi škola pa ručak – ‘posho’, odnosno brašno s vodom koje je potom preliveno grahom ili eventualno riža s grahom. I nakon ručka školarci uče, a zatim za
užinu dobivaju voće, te na kraju dana, nakon drugog kupanja, za večeru jedu rižu ili ‘g-nats’ odnosno pastu od kuhanih kikirikija’, govori nam Vanja koja je kao volonterka u potpunosti živjela životom poput siročadi iz Whispera, što je podrazumijevalo baš te nabrojane, skromne obroke, kupanje u vidu polijevanja kišnicom i slično. ‘Meso zbog skupoće ali i vrućine djeca ne jedu nikada, eventualno dobiju jaja, a ja sam u osam mjeseci svega tri puta kušala meso, te se jednom i zarazila’, priča Vanja koja je dvaput preživjela i malariju, zatim brucelozu. Zarazila se i želučanim parazitima, zbog čega je trpjela nesnosne bolove te jednom čak i bila hospitalizirana, a i sama je bila žrtvom najrasprostranjenijeg parazita – jiggera. Upravo je taj nametnik, koji živi u zemlji i prašini, velik problem među najsiromašnijima, jer ako se ne liječi, odnosno ne vadi iz tkiva dovodi do sekundarnih oboljenja poput sifilisa i brojnih drugih, sa smrtnim ishodom. Upravo je odstranjivanje jiggera i podučavanje seljana istome, bio još jedan od Vanjijih afričkih zadataka. ‘Odlazila sam otprilike tri puta tjedno po selima kako bih ljudima vadila jiggere. I premda mi se želudac dizao od slučajeva zaraženih istodobno tim parazitom i sifilisom (zbog jeziva prizora i nesnosna smrada, a postojala je i velika opasnost od zaraze raznim bolestima, ponajviše HIV-om , koji je tamo strašno rasprostranjen) moram priznati da sam neizmjerno uživala u tom dijelu svoje misije’, priznaje Vanja koja je u Ugandi isprva planirala ostati tek mjesec dana, da bi boravak produžila na dva mjeseca, a zatim na još šest i
ukupno doživjela najljepših osam mjeseci u svome životu. A svakakvih se prizora u tom razdoblju nagledala.

Strašno joj je teško padala činjenica da među većinom srdačnih ljudi tamo postoje i oni koji ne prežu ni od čega. Naime, smrt je u Ugandi prisutna na svakome koraku, a uvjeti življenja pa i umiranja nisu dostojni čovjeka. ‘Kako ne postoje hladnjače, kad netko umre, sprovod se mora organizirati u vrlo kratkom roku te se tijela preminulih u bolnici prevoze javnim prijevozom, mini busevima tzv. ‘matatuima’ ili pak motorima tzv. ‘boda boda’. Ako shvate da prevoze mrtvaca, vozači članovima obitelji vožnju naplaćuju duplo, stoga se oni koriste raznim trikovima. Tako bebe zamataju u gaze kako bi se doimalo da zapravo spavaju’, otkrila nam je Vanja, koju je boljela i činjenica da u Jinju dolaze ljudi koji plaćaju ogromne svote novca i odsjedaju u nekom od tamošnjih, za Afriku luksuznih hotela, dok svega par ulica dalje djeca doslovce umiru.

village
U selu
village3
U selu

Cosmo humanitarka godine

No sve su to zasjenili oni lijepi trenuci, osmijesi od uha do uha, zagrljaji i poljupci mališana kojima je pomogla, posebice onih iz Whispera. One malo starije je zajedno s drugim volonterima u vrijeme praznika znala povesti u Jinju. Tamo bi im priuštili najveću sreću, plaćeno kupanje u nekom od dječjih bazena, limenku nekog gaziranog pića, šetnju vrtom i slične sitnice koje su bijelcima (odnosno ‘mzunguima’ kako ih Afrikanci zovu) dostupne na svakom koraku. ‘Volontiranje me jako promijenilo i ojačalo. Mislim da sam tek tamo shvatila koliko je krhak ljudski život i koliko je bezvrijedan ili premalo vrijedan u velikoj neimaštini’, zaključila je za kraj Vanja, najvolonterka 2015. godine, za što je na ponos svoje obitelji koja je bezuvjetno podržava u njezinim izborima proglašena od strane Udruge Franjo Košcec. Uz ovo vrijedno priznanje, Vanja je proglašena i Cosmo humanitarkom. Naime, časopis
Cosmopolitan upravo je njoj u velikom natječaju ‘COSMO / Ja sam više od selfieja!’ dodijelio to, u potpunosti zasluženo priznanje.

Vanja Matković na dodjeli nagrada časopisa Cosmopolitan (četvrta s lijeva)
Vanja Matković na dodjeli nagrada časopisa Cosmopolitan (četvrta s lijeva)

Preporučujemo

Komentari