Postavljanjem granica odgojite uspješnog mališana

Kada trebaju postaviti granice u djetetovu ponašanju, mnogi se roditelji ‘lome’. No struka potvrđuje da su jasne i definirane zabrane prijeko potrebne jer odgajaju uspješnog mališana

Jedno od najizazovnijih pitanja u odgoju djece jest način postavljanja granica. Današnjim je mladim majkama i očevima to teže nego što je bilo prethodnim generacijama. Izgubila se jasna struktura odgoja, a nesigurnosti roditelja pridonijela je i ‘poplava’ literature sa savjetima koji jamče brze rezultate i jednostavna rješenja za vrlo složene probleme. No usmjeravanje na tehnike odgoja ili trikove kojima možemo upravljati djetetovim ponašanjem osuđeno je na neuspjeh jer dijete pretvara u objekt ili projekt. Odgoj se temelji na uspostavljanju i gradnji odnosa s vlastitim djetetom, a dva temelja svakog odnosa su prihvaćanje i poštovanje te postavljanje osobnih granica.

Kako granice pomažu djeci

Postavljanje osobnih granica u odgoju jednako je važno kao i razumijevanje, ljubav i podrška. Na taj način djeca nauče da su odgovorna za ono što im se događa, to im pomaže da steknu samoregulaciju osjećaja i ponašanja, da budu samopouzdana, ali i da steknu osjećaj sigurnosti i povjerenja u roditelje. Sve su to vrlo važne vještine koje djetetu omogućuju bolji uspjeh u školi, ali i uspostavljanje kontakta s vršnjacima te gradnju prijateljstava. Brojna istraživanja pokazuju da odgojni stil u kojem su visoko zastupljeni podrška, prihvaćanje i pokazivanje topline i ljubavi, ali i jasno i dosljedno postavljanje granica, strukture i očekivanja, omogućuje djeci da odrastu u samopouzdane, stabilne i uspješne osobe koje njeguju kvalitetne odnose s drugima.

Većina je roditelja svjesna toga da su granice nužne, no kada dođe trenutak da ih održe, popuste, i to najčešće iz ovih razloga:

• Žele da djeca uvijek budu sretna i zadovoljna. No to nije moguće jer su neugodni osjećaji sastavni dio života i s njima se dijete treba naučiti nositi.

• Majkama i očevima teško je kad primijete neugodne osjećaje kod djeteta. Primjerice, teško im je kad vide da ga nešto muči, ne vole ga gledati frustriranog ili tužnog pa mu udovoljavaju ili odmah rješavaju njegov problem. Takvim ponašanjem roditelji rade djetetu medvjeđu uslugu jer mališan ne može steći potrebno iskustvo nošenja s neugodnim osjećajima ili s rješavanjem problema te postaje nesigurno.

Zašto je važno dijete već odmalena naučiti da se nosi s osjećajima frustracije, tuge i ljutnje? Zato što ga poslije u životu očekuju problemi, primjerice, kada krene u školu. Rješavanje zadataka koji će mu biti prezahtjevni i nezanimljivi postat će mu prepreka s kojom se neće znati nositi. Baš zato je važno na vrijeme odraditi dobar ‘posao’ sa svojim mališanom. To znači, kada postane frustriran ili ljutit jer nije uspio odraditi nešto dobro, pustite ga da proživi svoje osjećaje jer je to posve prirodno. Možete mu reći: ‘Baš te jako naljutilo kad ti se srušio toranj’ ili ‘Jako si ljuta jer ti ne želim kupiti još jedan sladoled’, čime pokazujemo da dijete razumijemo i prihvaćamo kako se osjeća, no nakon toga je važno ne uplitati se u taj prirodni proces.

• Postoje situacije kada roditelji iz osjećaja krivnje popuštaju djeci. To se događa kada puno rade i rijetko viđaju djecu.

Ima li pomoći ako ste dosad griješili?

Nedosljedan odgoj može se promijeniti. No nije riječ o brzim rješenjima i promjenama preko noći, ni kod roditelja, kada odluči biti dosljedniji i jasniji u postavljanju granica, ni kod djeteta, koje tada razvija samoregulaciju. To su vještine i sposobnosti za koje je potrebno vrijeme i puno prilika za vježbu kako bi ih usavršili. Ako se roditelj osjeća nesigurno ili ima osjećaj da je ‘zapeo’, važno je da potraži stručnu podršku, kroz individualni savjetodavni rad ili grupne programe. Jedan od takvih vrlo učinkovitih programa jest filijalna terapija igrom. Riječ je o obiteljskom načinu rada, unutar kojeg roditelji uče vještine koje im omogućuju da se bolje razumiju s djetetom, pokažu mu prihvaćanje i postave granice na jasan i dosljedan način koji neće povrijediti dijete. To vodi do kvalitetnijih, bliskijih i podržavajućih odnosa, bolje samokontrole emocija i ponašanja djeteta te manjeg stresa i frustracije roditelja. Katkad roditelji dvoje oko traženja podrške, no to ne znači da su loši roditelji, nego da čine najbolju stvar za svoje dijete.

Postavljanje jasnih granica jača djetetovo samopouzdanje

• Djeca se ne rađaju sa spoznajom o tome što je dobro, a što nije. To su znanja koja moraju usvojiti, a u tome im najviše mogu pomoći upravo njihovi roditelji. Istina, to je težak posao i djeca pritom trebaju vanjsku podršku odraslih: što su manja, to je potrebno više vodstva, no kako rastu, treba im dati više mogućnosti da sami uvježbavaju samokontrolu.

• Samoregulacija se odnosi na sposobnost usklađivanja vlastitih emocija i ponašanja sa zahtjevima okoline i prirodno sazrijeva s vremenom, no za njezin su razvoj vrlo važni podrška i vodstvo odraslih osoba. Ta podrška sastoji se od načina na koji prihvaćamo dijete i njegove osjećaje i načina na koji postavljamo granice za neprihvatljivo ponašanje.

• Iako se u početku čini da su djeca sretna kada dobiju sve što žele i kada im se dopušta da vode glavnu riječ – istina je suprotna. Upravo postavljanje jasnih i dosljednih granica uči dijete da bude istinski sretno jer će se uz takav pristup osjećati sigurno, samopozudano i imat će razvijenu samokontrolu. A upravo su odrasli ti koji su odgovorni za vodstvo i postavljanje strukture uz uvažavanje djetetova dostojanstva.

• Kako bi postavljanje granica imalo poticajan utjecaj na emocionalno i socijalno sazrijevanje djeteta, iznimno je važan način na koji se te granice postavljaju – jasno, dosljedno i bez kažnjavanja

Opisujući djetetove osjećaje pokazujemo mu poštovanje

• Pri postavljanju granica ključan je korak poštovanje djetetovih potreba i osjećaja. To ćemo najbolje pokazati tako da opisujemo kako se dijete osjeća i ono što mu je važno, primjerice ‘Jako ti se sviđa igra u parku i sigurno bi želio još ostati, no sada moramo ići’. Općenito, kada djeca imaju teškoća s regulacijom emocija, njihovo opisivanje prvi je korak kojim učimo dijete o tome što mu se događa. Primjerice, ‘Jako te naljutilo to što ne možeš više gledati crtić pa si me udarila. No ne želim da me udaraš jer me to boli.’

• Postavite granice tako da jasno kažete što je vama prihvatljivo ili nije, što vam se sviđa ili što ne želite. Djetetu je puno važniji osobni govor, primjerice: ‘Ne sviđa mi se kada mi vičeš na uho i želim da prestaneš’ nego postavljanje općenitih granica: ‘Ne smije se glasno vikati’.

• Uvijek budite dosljedni. Kada jednom postavite granicu, držite se pravila jer dijete tako uči da vam može vjerovati u svakoj situaciji.

• Da bi granica imala smisla, mora mati posljedicu. Najdjelotvornije su prirodne posljedice, dakle one koje su vezane uz ono što dijete radi. Primjerice, ako se dijete nastavi igrati loptom u sobi nakon što smo mu rekli da to ne radi, prirodna posljedica je da mu uzmete loptu. To učinite bez povisivanja tona. Jednostavno spremite loptu i recite mu da stan nije mjesto za takvu vrstu igre i da će se loptati kada izađete u park.

• Djetetu koje je izvan kontrole potreban je strpljiv i miran roditelj. Ako roditelj, kada se dijete neželjeno ponaša, izgubi kontrolu i počne vikati, mališan najčešće dobije napadaj bijesa i problem se udvostruči. Imajte na umu to da dijete upravo uči važnu životnu vještinu i da ćete mu najbolje pomoći ako ostanete mirni.

• Bez kritiziranja, moraliziranja, ironiziranja, okretanja očima, sarkazma… sve te suptilne emocionalne poruke djeca itekako osjete i razumiju. Probajte si zamisliti samo kako biste se vi osjećali da se netko tako ponaša prema vama.

• Ako se djeca prvi put nađu u nekoj situaciji, jako je važno objasniti zašto nešto tako činimo i što očekujemo. Primjerice, mališan je prvi put uhvatio četku za čišćenje WC školjke i počeo mahati njome. Tada je važno da mu objasnite kako je to opasno jer se od diranja prljave četke može jako razboljeti.

• Poslije dijete zna pravila i ne slijedi ih iz nekih drugih razloga (nemogućnost samokontrole, pravilo mu nije važno, osoba koja ih postavlja nije mu važna ili joj želi kontrirati…). Tada nisu potrebna velika objašnjenja, nego osobni govor i postavljanje granica.

• Kako bi roditeljsko ‘ne’ dobilo na važnosti, promislite o tome kad je doista nužno postaviti granice, a kad možete biti fleksibilniji. Postavite si sljedeća pitanja: ‘Je li granica nužna za djetetovu sigurnost ili sigurnost ostalih?’ i ‘Je li nužna za zaštitu vrijednih igračaka ili imovine?’

• Postavljanje granica bez uspostavljenog odnosa svodi se na dresuru i kažnjavanje. Ako je vaše dijete zahtjevno pa testira granice, svaki dan izdvojite potrebno vrijeme (barem dvadeset minuta) kada ćete se zabavljati i igrati s njim i kada ga nećete ispravljati.

Tekst: Sanja Ivanušević, dipl. psiholog
Foto: Profimedia

Preporučujemo

Komentari