Na naše ponašanje u ljubavnim odnosima najviše utječu oni obrasci funkcioniranja koje smo formirali u djetinjstvu, kroz svoja najranija iskustva. Kakvu ‘prtljagu’ donosite sa sobom u vezu ili brak te kako postići da se Pandorina kutija ipak što manje otvara?
Na naše ponašanje u ljubavnim odnosima najviše utječu oni obrasci funkcioniranja koje smo formirali u djetinjstvu, odnosno kroz svoja najranija iskustva. Sve ono što tada u odnosu s majkom i ocem nije bilo kako treba prelijeva se i na naše ljubavne odnose. Upravo se na toj tezi temeljilo nedavno održano predavanje ‘Razotkrivanje podsvjesnog funkcioniranja u ljubavnim odnosima’ terapeuta Tomislava Kuljiša, osnivača i voditelja centra Prirodno roditeljstvo i autora programa Roditeljstvo 0-6. Uz javnosti poznate edukacije i radionice vezane za roditeljstvo, Centar provodi i program za osobni razvoj unutar kojeg se obrađuju sve bitne teme čovjekove osobnosti i odnosa s drugima.
Ljubavni odnos jedan je od najvažnijih, stoga i ne čudi neprestana potreba da o njemu razgovaramo s osobama od povjerenja, da čitamo priručnike ili da na kraju potražimo stručnu pomoć. Jer, iako sam naziv odnosa ukazuje na ono najuzvišenije na svijetu čemu svatko teži (to je, naravno, ljubav), on je stalno praćen i problemima, svađama, osjećajima nezadovoljstva i uvjerenja kako partneru nije stalo do nas. Često znamo reći da nas partner ‘izluđuje’ svojim ponašanjem: ne doživljava nas, ignorira, odbacuje kada nešto tražimo od njega…
Problemi su neizbježni
Naravno, rasprave i problemi u vezi su neizbježni, no vjerojatno nitko ne računa na to da će taj odnos, započet u ljubavi i zajedništvu, postati tako razoran, na granici mržnje i nesnošljivosti. Ponekad se čini da su nečiji dnevni boravci i spavaće sobe borbene arene s bombama koje partneri upućuju jedno drugomu. Iako imamo tu slobodu da sami biramo partnera, znamo se onda, zbog brojnih gorkih padova u odnosu, upitati zašto baš tako funkcionira naš odnos, zašto smo izabrali baš takvog partnera, zašto nije kooperativniji i pristupačniji, zašto nam ne daje podršku i nikada ga nema kada nam treba ili pak zašto je vječno nezadovoljan i što on to zapravo hoće od nas kad smo mu sve dali. I rijetko koje ‘zašto’ iz toga dugačkoga niza nađe odgovor.
Obično su rješenja koja tako iznađemo kratkoročna, i to uglavnom zato što nismo pronašli pravi uzrok problema. Mislimo da se razlozi kriju u tome što previše radimo, a premalo komuniciramo i dijelimo ono što nam se događa ili pak u gubitku seksualne želje, posla, nedostatku novca ili sna ili zbog brojnih obaveza s djecom koju nakon posla razvozimo na sve strane.
Razorna moć nesvjesnog
To doista mogu biti ‘akutni’ faktori koji utječu na odnos s partnerom, ali ispod toga u pravilu uvijek stoje dublji razlozi. A one koje smo nabrojili zapravo su (osobito ako planemo zbog sitnica i uvijek reagiramo po istom obrascu i na iste stvari) samo okidači koji signaliziraju da je odnos u krizi. I da treba krenuti od početka. Ili, još preciznije, od djetinjstva. Ono na što često zaboravljamo jest to da partneri u odnos donose i prtljagu, koja sadrži niz zakopanih trauma, povreda, potisnutih emocija i nerazriješenih situacija iz samog početka našega života. I posve je razumljivo da se ta Pandorina kutija ponekad otvori, uglavnom onda smatramo da naše potrebe nisu zadovoljene ili da naš partner nešto radi pogrešno.
Prtljaga koju donosimo u odnos
‘Najčešći problem u partnerskom odnosu jesu slabe emocionalne regulacije u situacijama kada se parovi svađaju i pritom strašno povređuju. Najteže im je kontrolirati emocije i upravljati njima’, smatra Kuljiš. Savjet da u ovakvim situacijama ne bismo trebali biti reaktivni, odnosno da ne bismo trebali potiskivati svoje potrebe ili emocije samo da ne bi došlo do svađe najčešće na pomaže, jer kad-tad te emocije provale. Dugoročno, potiskivanje emocija, u kombinaciji s povredama koje nosimo iz djetinjstva, postaju nešto poput tempirane bombe u našem tijelu. Najviše problema u braku zato imaju one osobe koje imaju puno rana zbog nedovoljno iskazivane ljubavi i pažnje, zbog osjećaja odbačenosti, napuštenosti, iznevjerenosti ili, primjerice, ponižavanja u djetinjstvu od roditelja. Naravno da svaki roditelj voli svoje dijete, no nesvjesno svojim ponašanjem zna uzrokovati emocionale rane svome djetetu. Dijete mnoge, načelno ‘normalne’ situacije može doživjeti kao povredu, jer ono u toj dobi ne može racionalno razmišljati i pronaći opravdanje za svoje roditelje, pa im to zamjera jer sve to doživljava na nesvjesnoj razini. Posljedice svega toga su najčešće neprihvaćanje samoga sebe te nedostatak sigurnosti, ljubavi i poštovanja prema sebi (a onda i prema drugima – jer, ne možemo drugima dati ono što nemamo u sebi, zar ne?). Kao jednu od najvećih i čestih rana Tomislav Kuljiš navodi unutarnji osjećaj vlastite bezvrijednosti, odnosno nedostatka samopoštovanja (da takav kakav jesam nisam dovoljno vrijedan ili da to što jesam nije dovoljno dobro). ‘Kada je ta rana jako velika, ona je onajčešći razlog drama, svađa, čak i tučnjava u partnerskom odnosu’, tvrdi. Jer, partneri na nesvjesnoj razini ‘napipaju’ što drugu osobu najviše boli, pa je baš onda vezano uz to i vrijeđaju. Iz svoje boli ‘bockamo’ drugoga. Stoga i ne čude recenice koje si upućuju: ‘Ti si nikakav muškarac’, ‘Ti si slabić’, ‘Ti to nikada ne skuhaš kako treba’, i sl. Slikovito objašnjeno, emocionalne povrede možemo poistovjetiti s fizičkim ranama. Primjerice, u braku ste s osobom koja ima puno fizičkih rana po tijelu koje nikako da zarastu i, kada god ih se dotaknete, one bole. I kada partnera zagrlite, on vrišti od bola. Ako je i druga osoba ranjena, onda imamo dvoje ranjenika koji se međusobno udaraju po ranama. Partneri ne bi tako reagirali da nemaju rane, da ih to negdje duboko ne boli.
A ono što ih ustvari boli jest prvih 18 mjeseci života. No zašto baš prvih 18 mjeseci? ‘Prve dvije godine su najpresudnije – u toj dobi dijete treba zadovoljiti svoje primarne potrebe od roditelja kao što su kontakt, bliskost, sigurnost, povjerenje i prepuštenost. Djetetu je u toj dobi iznimno bitno da se može prepustiti roditelju, s povjerenjem da što god napravi on ga neće napustiti, da neće prekinuti odnos’, objašnjava Kuljiš. Naime, roditelji često šalju poruku djetetu da će prekinuti odnos s njim ako neće biti onakvo kakvo oni žele pa dijete onda zapravo trči za njima kako bi zadržalo odnos. Time se djetetov unutarnji sustav podriva – ono što mu je najsvetije više nije sigurno. U odrasloj dobi to se ogleda u partnerskom odnosu tako da osoba misli kako mora odustajati od sebe ili svojih impulsa i potreba samo kako bi zadržala odnos s partnerom.
Prepoznavanje i zacjeljenje rana
Slično je i s osobama čiji su roditelji puno radili i zbog posla stalno izbivali iz kuće. Stoga ne mogu prihvatiti da njihov partner ima takav posao pa je to stalni uzrok prigovaranja i svađa. Da bismo prepoznali što je to što uzrokuje naše postupke, potrebno je napokon osvijestiti to nesvjesno i izvesti ga na površinu. To je moguće samo ‘dubinskim’ radom na sebi. Zato osim predavanja u sklopu programa Osobni razvoj, Tomislav Kuljiš sa suradnicima organizira radionice na kojima se u grupnom radu primjenjuju praktične metode kojima polaznici mogu osvijestiti osobne povrede i rane. Procesni rad omogućava otpuštanje podsvjesno zablokiranih emocija, povezivanje s unutarnjim emocionalnim svijetom i stvarnim sobom te konačno zacjeljivanje rana koje upravljaju našim reakcijama i kvare nam kvalitetu života.
Nije slučajno da sam tebe odabrala
Neki bi nam psiholozi rekli da smo naivci ako mislimo da smo zavoljeli partnera samo zbog ‘kemije’ ili energije ili pak zbog njegovih karakternih osobina. Vjerojatno su nas prije svega spojile – rane. ‘To koga biramo često je određeno podsvjesnim programima unutarnjeg funkconiranja. Jedan od glavnih programa u odabiru partnera je ustvari dovršavanje nekvalitetno odrađenih relacija i odnosa s tatom i/ili mamom’, kaže Tomislav Kuljiš. Naravno, s namjerom da te relacije sada završe s pozitivnim ishodom. Ali, kako to da se zaljubljujemo u osobu koja nije suprotna našim roditeljima, nego vrlo slična njima i nosi u sebi iste rane kao mi? Zašto baš od njega želimo dobiti ono što on zapravo nema? Taj paradoks Tomislav Kuljiš tumači time da nesvjesno biramo onu osobu koja dovoljno sliči roditelju koji povređuje kako bi naš sustav napokon od takvog ‘negativca’ dobio pozitivan ishod.
Tekst: Iva Ćurić/Lisa
Foto: Profimedia
Komentari