Bez obzira jesu li sami odgovorni za ono što im se dogodilo ili ne, potrebno je (i to ne samo za blagdane!) pružiti ruku onima koji su u potrebi - unatoč nepovoljnoj financijskoj situaciji u kojoj se i sami nalazimo i eventualnim lošim iskustvima
Skloni smo stavovima ili bolje rečeno predrasudama da su osobe koje trebaju pomoć jer su u teškom duševnom stanju, društveno ili privatno nefunkcionalne ili se nalaze na rubu egzistencije, isključivo same krive za stanje u kojem se nalaze. Dio odgovornosti često ide baš njima, no situacije poput mentalnih bolesti ili invaliditeta doista nitko ne bira. Kao ni beskućništvo, uostalom – ono je najčešće posljedica gubitka posla, što povlači za sobom i nemogućnost plaćanja stambenih i drugih kredita, rastavu od bračnog druga, rasprodaju imovine… Beskućnici nisu posljedica siromašnih društava – događaju se najviše u suvremenom dobu i razvijenom svjetu. Primjerice, samo u SAD-u ima preko pola milijuna osoba bez doma.
Mnogo je onih oko nas koje smo olako otpisali stigmatiziranjem, jer to je najlakši način da nekoga koga vidimo na malim ekranima, susretnemo na ulici pa čak i samo čujemo od drugih o njihovoj situaciji, stavimo u određeni pretinac u svojoj glavi. I to baš onaj pretinac koji najmanje otvaramo i brinemo o njemu. Osuditi je svakako lakše nego razmisliti o toj osobi, nastojati je prihvatiti i razumjeti te eventualno joj pomoći. Često ne pomažemo jer nam se čini da je naš potez odnosno pružena ruka tek kap u moru i da neće biti od velike koristi. Na takav suzdržan pristup utječu i loša iskustva i razočaranja, kao plod opće hipokrizije društva – pokaže se naime često da se mnogi kojima smo pomagali ne cijene našu humanu gestu ili se čak lažno izdaju za invalide, bolesne i siromašne, a nisu rijetke ni manipulacije raznih udruga i javih humanitarnih akcija. No takve pojave najviše štete onima kojima pomoć doista treba. Upravo zato se ne bismo trebali zatvoriti pred onima o kojima društvo najmanje brine i koji su uglavnom nevidljivi, iako ih je sve više jer gospodarska kriza ne jenjava, a socijalna politika je na dnu ljestivce prioriteta vladajućih struktura. Idealno bi bilo kada bismo svojom pomoći mogli ugrožene ‘probuditi’ na djelovanje – da mogu izaći iz situacije u kojoj su se našli i pokušaju se zaposliti i sami se brinuti o sebi i svojim obiteljima, biti funkcionalni u društvu. To je ponekad doista dugačak proces, ali je najbolji način kako nekome pomoći. No ima i onih trajno fizički i mentalno onesposobljenih, kao i jako starih kojima naša pomoć samo treba uljepšati i olakšati svakodnevicu. Zašto i vi ne biste bili dio te priče?
Komentari