Što o maniji zvanoj Pokemon Go kažu psiholozi, a što poznati

Dugo nešto nije toliko zaludilo svijet kao mobilna igrica Pokemon Go. Oni kojima je bilo teško napraviti i nekoliko koraka sada dnevno prijeđu i 10-ak kilometara kako bi osvojili Pokemona. Što o svemu kažu psiholozi?

Hrvatsku je zahvatila manija Pokemona! Pojavili su se prije otprilike 15-ak godina i kako to obično biva, nakon nekog vremena pali u zaborav. No u posljednje vrijeme vratili su se ‘na scenu’ u obliku proširene stvarnosti i zaludjeli prvo Australiju i Novi Zeland, a onda i cijeli svijet. Naime, mobilna igrica Pokemon Go u kojoj osoba dok šeće na zaslonu svojeg mobitela vidi stvarnost koja je okružuje, a u njoj i Pokemone koje treba uhvatiti i njima napuniti svoj ‘level’, u kratkom je vremenu poprimila tolike razmjere da je nadmašila popularnost Facebooka i Instagrama. I na hrvatskim je ulicama sve više igrača čudnih kretnji koji hodaju ulicom buljeći u mobitele i ‘vrebajući’ hoće li Pokemon možda izviriti iz automobila koji prolazi pored njih, iz trgovine iza ugla ili ih pak put može odvesti čak do Biokova ili Velebita, u nadi da se tamo ‘smjestilo’ najviše Pokemona.

Da stvari nisu baš tako bezazlene, svjedoči i nedavni apel Hrvatske gorske službe spašavanja turistima da ne love Pokemone po ovim planinama, jer za nepripremljene one kriju brojne opasnosti.

‘Samo jedan na trajektu za Brač’

‘Moj 17-godišnji sin, kojeg je dosad trebalo tjerati na kretanje, sada po cijele dane šeće i traži Pokemone. Nedavno je bio u Selcima na Braču i silno se razočarao jer tamo nije ‘sreo’ nijednog Pokemona. Navodno je na trajektu za Brač vidio samo jednog, a za nekoliko dana ide u Novalju i nada se da će ih tamo biti više. Smatrala sam da je on već prerastao mogućnost da se navuče na takvo što, a onda sam čula da je jedan od mlađih igrača jer su ovom igricom najviše zaluđeni upravo odrasli’, kaže majka jednog zagrebačkog srednjoškolca. Navodi kako mu je najveći problem kad ‘sretne’ Pokemona u inkubatoru, jer mora prohodati i do 10 kilometara kako bi mu pomogao da se izlegne! Nedavno je, priča nam, njezin sin u Zagrebu sreo cijelu grupu stranaca koji ga nisu pitali koje se znamenitosti isplati razgledati, već zna li gdje ima najviše Pokemona u Zagrebu i isplati li se više ići na Jarun ili u Maksimir.

Igrica funkcionira po principu da vam mobitel vibrira kad ste na nekoj lokaciji na kojoj je i Pokemon. Vaš cilj je da ga osvojite i dovedete u svoj ‘gym’, gdje onda možete izazivati Pokemone drugih igrača i sl. Javnost je podijeljena između osude i odobravanja.

Nije sve tako crno

Jedni vide u tome samo pozitivne strane, jer je igrica konačno prisilila ‘manijakalne’ igrače igrica da se pokrenu i izađu iz svojeg doma, dok je za druge to sigurnosni problem jer bi razni ‘sumnjivci’ pomoću geolokacijskih značajki na aplikaciji mogli ‘vrebati’ igrače, što je posebno opasno kad su djeca u pitanju. Navodno je jedna djevojka tako ‘locirala’ nevjernog partnera koji je, dok je bio kod ljubavnice (bivše djevojke), usput malo odigrao omiljenu igricu. Stručnjaci igru Pokemon Go vide kao i moguću terapiju za depresivne ljude ukoliko ih navede da izađu vani na svježi zrak ili obave bilo koju aktivnost koja će iz pokrenuti iz njihova stanja.

No s druge strane, već su zabilježene i prve ‘žrtve’ kojima je pad servera i nemogućnost da igraju omiljenu igricu izazvala tjeskobu, ljutnju, elemente depresije… Ipak, treba napomenuti da je igrica dizajnirana prije svega kako bi ljude potaknula da izađu vani i postanu aktivniji – ako se to zadrži u nekim normalnim okvirima (jer pretjerivati ne treba ni u pozitivnim stvarima!), neće biti razloga za brigu ni za osudu.

POSTAVITE GRANICE, ALI POKUŠAJTE I RAZUMJETI

‘Roditeljstvo je’, kaže psihologinja, ‘ponekad vrlo nepopularan ‘posao’, osobito kada djeci postavljamo granice. Nitko ne voli granice, jer ograničavaju ostvarivanje trenutnih potreba i želja i time stvaraju frustraciju koju cesto prate osjećaji ljutnje i tuge. No jedan od najvažnijih zadataka tijekom odrastanja jest upravo uvježbavanje vještine samoregulacije tih neugodnih, teških no neizbježnih osjećaja. Dakle, granice djeci nisu najomiljenija stvar na svijetu i bune se protiv njih više ili manje aktivno, no nužno su im potrebne. No i druga strana u toj priči – oni koji granice postavljaju, dakle roditelji – često se ne osjecaju dobro pri postavljanju granica jer imaju osjećaj da tako narušavaju odnos, uzrokuju dodatne konflikte ili im je žao da djeca doživljavaju neugodne osjećaje, od kojih ih na neki način pokušavaju spasiti. I kod ovog, ali i drugih ponašanja koja ometaju dijete u svakodnevnom funkcioniranju i / ili uzrokuju dodatne poteškoće koje traju dulje vrijeme, važno ih je regulirati. No prije postavljanja granica, važno je (a možda i presudno) da pokušate razumjeti što mu je toliko privlačno u toj igrici. Pokažite istinski interes, zamolite da vam pokaže, pokušajte se zainteresirati, pokažite empatiju prema tome što mu je privlačno, koliko se osjeća uspješno u rješavanju zadataka u igrici ili povezano s drugim suigračima. Nakon toga pokušajte dogovoriti neko razumno vrijeme provedeno u igrici i napraviti neki kompromis. No imajte na umu da će mu vjerojatno biti teško odvojiti se od igrice unatoč dogovoru. Svakako budite dosljedni u tome, iako pocetno može biti burnih reakcija. Posve je legitimno boriti se za ono što želimo, kao i uporno držati granice unatoč tome što se druga strana buni’, savjetuje psihologinja.

Žanamari Perčić, pjevačica

‘Nisam upoznata s ovim fenomenom. Doduše, vidjela sam na Facebooku da ljudi spominju Pokemone i sjećam ih se od prije nekoliko godina, ali uopće nisam skužila o čemu se tu radi. Imam dijete i trčim za njim od jutra do mraka, spavam svega šest sati, ali i da nije tako, ne bih se bavila hvatanjem Pokemona. No tko voli – nek’ izvoli! Možda je ljudima koji i inače uživaju u igranju igrica u ovom moru političkih gluposti samo potrebno nešto uz što će se moći isključiti i pustiti ‘mozak na pašu’, kazala nam je Žanamari Perčić, koja vrijeme provodi u Tučepima s obitelji, odakle putuje na koncerte promovirajuci novi singl ‘Isti se prepoznaju’ koji je predstavila na Splitskom festivalu te se priprema za snimanje spota za pjesmu ‘Ajde, ajde’.

Andrea Andrassy, stand up komičarka

‘Ne igram zato što ne volim Pokemone i imam problem s navlačenjem na igrice. Naime, u srednjoj školi sam znala igrati igrice i po 20 sati na dan. Što se tiče igrice Pokemon Go, mislim da je super i da ima ogroman potencijal, s time da oni koji igraju ne smiju biti budale i ‘ulijetati’ na autocestu kako bi ulovili Pokemona ili pak igrati dok voze. Bitno je da budu pažljivi kad igraju, sve ostalo je super. I stvarno mi idu na živce ljudi koji pljuju po igračima, to je igrica kao i svaka druga dosad, samo što je zahvatila puno više korisnika. Tko ne želi igrati, ne mora, a prozivanje glupima svih onih koji igraju je zapravo glupo’, kazala nam je stand up komičarka.

Preporučujemo

Komentari