Sve su brojnija istraživanja koja pokazuju kako je za različite metaboličke bolesti i bolesti krvožilnog sustava veći krivac sjedilački način života nego višak kilograma. Pitanje koje se nameće jest obolijevamo li zbog debljine ili zbog neaktivnosti
Pretilost i visoki indeks tjelesne mase donose najveće rizike za zdravlje, uvriježeno je mišljenje, no sve su brojnija istraživanja koja pokazuju kako je za različite metaboličke bolesti i bolesti krvožilnog sustava veći krivac sjedilački način života nego debljina. Obolijevamo li zbog debljine ili zbog neaktivnosti?
Veliko istraživanje znanstvenika Stevena Blaira, objavljeno u časopisu Journal of the American Medical Association i provedeno na 2600 ljudi starijih od 60 godina tijekom 12 godina, razotkrilo je kako razina tjelesne spremnosti i postotak masnog tkiva utječu na smrtnost. Rezultati su bili zaprepašćujući – naime, osobe čija je razina tjelesne spremnosti (engl. fitness) bila u donjoj petini imale su četiri puta veću smrtnost od onih u gornjoj petini, i to bez obzira na postotak tjelesne masti. Tad je osmišljena i krilatica koja upućuje na nova saznanja – ‘Better fit and fat than slim and sedentary’, odnosno ‘Bolje biti aktivan i debeo nego mršav i tjelesno neaktivan’.
U skladu s time, osobe koje imaju indeks tjelesne mase ili opseg struka u granicama normale ne moraju nužno biti zdrave. Naime, mršave i neaktivne osobe često imaju povišene razine triglicerida, smanjenu osjetljivost na inzulin, što može biti preteča šećerne bolesti, i povećani rizik od bolesti srca i krvnih žila. Tako, primjerice, osobe oboljele od dijabetesa tipa 2 s normalnom tjelesnom težinom koje njeguju sjedilački način života imaju dvostruko veći rizik za smrtnost od osoba koje su pretile, ali aktivne. 100 kcal dnevno više, novih 5 kg godišnje “Važnije od debljine, koja je samo jedna od posljedica sjedilačkog načina života, jest to što sjedilački način života ugrožava naše zdravlje. Iako na debljinu utječu i neki drugi čimbenici, kao što su geni i hormonski status osobe, u najvećoj je mjeri uzrokuje loš omjer unesenih i potrošenih kalorija tijekom duljeg razdoblja”, kaže prof. dr. sc. Lana Ružić, dr. med. s Kineziološkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.
Primjerice, ženska osoba koja ima 70 kg i visoka je otprilike 170 cm te je potpuno neaktivna hranom treba unijeti u svoj organizam svega 1700 kcal dnevno. Ako unosi 1800 kcal na dan, u roku od godinu dana nakupit će oko pet kilograma masti.
Dijabetes – epidemija modernog doba
‘Osim povecanja mase tjelesna neaktivnost povećava i rizik od anksioznosti i depresije, kao i rizik od nekih malignih bolesti, ponajprije se u istraživanjima navode karcinom debelog crijeva i karcinom dojke. Zbog poremećaja metabolizma masnoća u krvi tjelesna neaktivnost vodi do ranije pojave ateroskleroze, tj. odlaganja materijala u stijenke krvnih žila, što rezultira pojavom povišenog krvnog tlaka, bolestima srca, dubokom venskom trombozom uz mogućnost razvoja plućne embolije i, naravno, mnogo većom koincidencijom moždanih i srčanih udara. Od najčešćih bolesti koje možemo povezati sa sjedilačkim načinom života izdvojila bih šećernu bolest tipa 2, koja više nije tzv. starački dijabetes jer se počela pojavljivati i u mnogo nižim dobnim skupinama, kod tridesetogodišnjaka, čak i ranije’, objašnjava prof. Ružić i napominje kako iz svoje prakse može potvrditi da mnoge osobe koje boluju od dijabetesa tipa 2 nisu upoznate s važnosti tjelesne aktivnosti u regulaciji njihove bolesti. Iako tjelesna aktivnost ne može u potpunosti poništiti sve učinke debljine na zdravlje, može ih znatno ublažiti.
Smanjen rizik i za karcinom
“Moguće je da je i osoba s višim indeksom tjelesne mase, tj. pretila osoba, također fit. To znači da ima dobar maksimalni primitak kisika za svoju dob i spol, koji se ponajprije poboljšava aktivnostima kao što su plivanje, trčanje, vožnja bicikla i veslanje, ali i bržim hodanjem, što je posebno važno za starije ljude i pretile. Kod osoba s niskom razinom tjelesne spremnosti maksimalni primitak kisika, tj. njihove funkcionalne sposobnosti, toliko je nizak da će ih i brže hodanje tri do četiri puta tjedno po 30-ak minuta znatno poboljšati. Dokazano je da redovita tjelesna aktivnost pozitivno utječe na obnavljanje nekih stanica i kemijskih spojeva u imunosnom sustavu koji su povezani s obranom od infekcija. To osobito vrijedi za rekreacijske aktivnosti, dok vrlo teški napori i vrhunski sport ponekad mogu imati suprotan učinak na imunitet”, upozorava prof. Ružić i još jednom naglašava presudnu ulogu tjelesne aktivnosti u prevenciji ili odgodi pojave šećerne bolesti. Posebno je zanimljiv, dodaje prof. Lana Ružić i učinak tjelesne aktivnosti na maligne bolesti, tj. smanjenje rizika za pojavu karcinoma debelog crijeva, raka dojke i raka endometrija, dok za rak prostate i rak pluća još nema sigurnih dokaza.
Tekst: Danijela Petrov i Sandra Horvat
Foto: Profimedia
Komentari