Diktira li vam hrana život?

Broj osoba s poremećajem u prehrani svaki dan raste: osim vrlo mladih djevojaka, posljednjih godina počeo je pogađati i trudnice i žene u menopauzi, ali i djecu koja su tek krenula u školu. Kako razumjeti ovu bolest duše i tijela i na koji se način odnositi prema njoj?

Postoji li itko danas tko uopće normalno jede? Srednjoškolka Dina (16) odbija jesti pizzu i tjesteninu i neprestano broji kalorije kako bi održala idealnu težinu. Helena (32), agentica u jednoj osiguravajućoj kući, u fazama stresa u svega dva-tri sata unese u organizam oko 3000 kalorija, a potom se užasnuto promatra u ogledalu. A vizažistica Margareta (46) pri pogledu na jelovnik u restoranu automatski u svojoj glavi sastavlja listu zabranjenih jela i ne želi kušati ništa od onog što smatra ‘nezdravim’. Ni kod jedne od ovih žena liječnik zapravo ne bi mogao odmah otkriti da je riječ o poremećaju u prehrani. No prijelaz s neobičnih prehrambenih navika i fiksacije na figuru iz snova na po život opasnu anoreksiju (odbijanje hrane) ili bulimiju (pretjeran unos hrane i povraćanje) vrlo je često zamagljen i teško ga je otkriti, što je problem jer je u svijetu sedam milijuna oboljelih žena. Stoga je poremećaj u prehrani najčešća psihofizička bolest današnjih žena.

Najopasnija je anoreksija

Važan dijagnostički kriterij za anoreksiju je BMI manji od 17,5 (indeks tjelesne mase dobije se tako da se tjelesna težina podijeli s visinom na kvadrat). Ako imate takav niski BMI, to je znak za uzbunu jer posljedice mogu biti kobne. Stalni nedostatak hranjivih tvari potiče nastanak srčanih i krvožilnih bolesti, a rizik za oštećenje organa i gubitak koštane mase se povećava. Zato, nažalost, ne čudi podatak da svaki deseti pacijent u zapadnim zemljama umre od posljedica anoreksije ili počini samoubojstvo. Problem je je u tome što se ovaj poremećaj širi na sve uzraste. Iako od njega pate uglavnom žene u dobi od 15 do 30 godina, liječnici sve češće u svojim ordinacijama bilježe slučajeve žena starijih od 40 godina, čije se misli stalno ili, bolje rečeno, opsesivno vrte oko (ne)jedenja. A pedijatri upozoravaju na to kako već kod sedmogodišnje djece uočavaju poremećaje u prehrani. Glavni motiv oboljelih je želja za kontrolom unosa hrane – to je za njih jedina mogućnost reguliranja
vlastite unutarnje napetosti. Pokazuje li vaga nekoliko grama više (da, grama, a ne kilograma!), pacijenti to doživljavaju kao gubitak kontrole, ali i prijetnju da će se udebljati – te se nastavljaju izgladnjivati. I to unatoč tomu što su zapravo pothranjeni, daleko ispod optimalne tjelesne težine. Posebno kritične faze za oboljenje ili recidiv (povratak bolesti) jesu one u kojima tijelo nije tako vitko kao prije, pa se mijenja ideal ženskog tijela duboko pohranjen u glavi: u pubertetu, menopauzi ili kada je žena trudna.

Žene oboljele od anoreksije ne mogu zatrudnjeti jer im hormonska slika nije zadovoljavajuća (zbog nedovoljno kilograma često nemaju mjesečnicu pa trudnoća i nije moguća). Situacija je drukčija kod žena s bulimijom ili onih koje su bolovale od anoreksije, a imaju normalnu težinu. Prema švedskoj studiji, od 24 pacijentice koje su bolovale od anoreksije njih osam tijekom trudnoće opet je ‘kliznulo’ u anoreksiju jer nisu mogle prihvatiti da njihovo tijelo dobiva obline i trbuh. Medicina ovaj novi fenomen poremećaja u prehrani naziva pregoreksijom (od engl. riječi ‘pregnant’ (trudna) i ‘anoreksija’. No pregoreksija još nije dovoljno istražena. Ali zato prijete ozbiljne posljedice – liječnici je zovu alarmirajućim fenomenom. Izgladnjivanjem kod majke može doći do osteoporoze, srčanih problema ili poremećaja u dojenju, a kod djeteta do sporijeg razvoja i neuhranjenosti.

Nema ozdravljenja bez terapije 

Savjeti bliskih osoba poput ‘Jednostavno to pojedi!’ ne pomažu onima koji imaju poremećaj u prehrani. Što prije započnu s terapijom, to je veća vjerojatnost da ozdrave bez većih posljedica. Oni koji pate od poremećaja u prehrani, osobito od anoreksije, zaokupljeni su samo svojim odrazom u ogledalu (koji je u njihovim očima posve iskrivljen) i brojenjem kalorija. Odmjeravaju svoju figuru i preuveličavaju svoj izgled – svaki im dio izgleda deblji nego što jest, osobito bokovi, trbuh i stražnjica. Imaju posve pogrešnu sliku o sebi i svom tijelu te se ne osjećaju vrijednima jer su uvjereni u to da su pretili. Unos hrane i težina usko su povezani i sa samopoštovanjem – kod oboljelih je ono vrlo nisko. Terapijski pristup važna je karika u liječenju jer si tijekom rada s terapeutom pacijenti mogu osvijestiti pogrešnu percepciju sebe, zavoljeti sebe i svoje tijelo te se s poštovanjem odnositi prema njemu.

Preporučujemo

Komentari