Biti trener osobe s invaliditetom…

Anja Mihaljević suosnivačica Udruge Mogu sve, i sama osoba s invaliditetom, s kojim se hrabro nosi. Nakon što je beuspješno krenula u potragu za osobnim trenerom koji bi radio s njom po uvjetima (financijskim) po kojima radi i s osobama bez invaliditeta, Anja je došla do Marija Valentića koji je spremno prihvatio izazov treniranja osobe s hendikepom. Kakvi su njihovi dojmovi, pročitajte u nastavku

U suradnji portala SHE.hr i  Udruge Mogu sve pokrenut je projekt (više pročitajte ovdje) s Marijem Valentićem i njegovim brendom HealthyFit by Mario Valentić kako bi senzibilizirali javnost, osobe s invaliditetom, trenere, fitness i rekreacijske centre na to da postoje osobe s invaliditetom koje žele i koje mogu ići, kao i svaka druga osoba bez invaliditeta, u centar vježbati kako bi održavala svoje zdravlje. Jer nakon određenog vremena fizioterapije, ona više ne pomaže te osobe s invaliditetom trebaju pojačati tempo i intenzitet vježbanja.

Nakon nešto više od mjesec i pol vježbanja u Arcotel hotelu Allegra, Mario Valentić i Anja Mihaljević, suosnivačica Udruge Mogu sve i naša suradnica, popričali su o projektu. “Ja mogu reći kako sam zaista oduševljena cijelim projektom. Kad smo se Mario i ja upoznali, jedna od prvih stvari koje me pitao je mogu li se zezati na svoj račun?! DA!! Nekima je čudno, ali meni i drugim osobama s invaliditetom koje su u glavi posložile svoje stanje i prihvatile ga, crni humor je najbolji ‘frend’ – neiscrpna tema na koju možeš cijelu večer plakat od smijeha!”, govori Anja te nastavlja:  “Istaknula bih jednu stvar koja me posebno oduševila, a to je da mi se Mario zahvalio što sam mu pokazala protezu, kako se skida, stavlja, koji su joj dijelovi. Ljudi to ne rade. Valjda svi misle da možemo skidati svoje noge/ruke, eto tako, jer je njima zanimljivo vidjeti, a ne da kad pred nekim skinemo protezu da zaista tu osobu želimo naučiti nešto i približiti mu ovoj naš nedostatak.”

Mario Valentić i Anja Mihaljević

U nastavku pročitajte intervju s Marijem Valentićem!

Anja: Što ti je prvo prošlo kroz glavu nakon predlaganja projekta, s obzirom na to da sam ja osoba s invaliditetom?

Mario: Prvo moram reći kako volim izazove. Vidio sam mogućnost da mogu nekome sa svojim kompetencijama i znanjem pomoći ili barem pokušati pomoći, iako mi je to bila prvotno nepoznanica jer nikad nisam radio s OSI, ali znao sam da mogu pomoći. Nisam znao koja je to razina invaliditeta, koje ćemo vježbe moći raditi, koje ne te što je alternativa za neku vježbu koju sam zamislio, a ne možeš napraviti – sa stručne strane to mi je veliki izazov! Na neki način je to bio test mog znanja – ako ne možeš ovo i ovako, na koji način možeš? Kad si došla, potpuno si me ugodno iznenadila svojom motorikom i svojom vještinom i ja sam s tobom radio trening gotovo kao i s osobom bez invaliditeta. Jedina je stvar tvog gležnja, zbog proteze, koji ne možeš pomicati, a sve ostalo, usudio bih se reći, kondicijski puno bolje možeš raditi od nekih koji nemaju invaliditet.

Anja: Još kad smo prvi put pričali, rekao si kako nikad nisi radio s osobom s invaliditetom. Završio si Kineziološki fakultet u Zagrebu, misliš li da je to neki nedostatak vašeg fakulteta što ne daje toliku važnost praksi rada s osobama s invaliditetom?

Mario: Ja vjerujem da se kurikulum i nastavni sadržaj na našem fakultetu isto treba promijeniti. Na fakultetu je sve okrenuto sportu, ostvarivanju vrhunskih rezultata, rekreacije… Osobe s invaliditetom se spominju, ali to je uvijek po knjigama kao tipa „vježbe treba prilagoditi dobi, spolu, mogućnosti“. Vjerujem da postoji prostora na fakultetu da se i jedan dio sadržaja usmjeri i ka toj populaciji.

Anja: Što si naučio iz ovog projekta, radeći prvi put s osobom s invaliditetom?

Mario: Malo crnog humora, ha? (Uvijek može! Haha!) ‘Ajmo reći iskustveni doživljaj odnosno koji je osjećaj kad se rukuješ s osobom koja ima tri prsta – ostane ti prazna šaka! (kroz smijeh). Naučio sam kako se skida i stavlja proteza, naučio sam da je to sve stvar glave, a ne fizičke disfunkcije. Da zbilja netko može sve, kako i kaže vaša udruga Mogu sve, isto tako ako želiš možeš trenirati i u fitness centru. Gle, sve nešto boli – nekog bole leđa, rame… svatko ima neki problem. Mene boli koljeno jer sam pao na skijanju. Ali svi možemo vježbati, s tim da vježbe budu prilagođene. Kako i kažu programi – dobu, spolu, zdravstvenom statusu i fizičkoj mogućnosti.

Mario Valentić i Anja Mihaljević

Možda zapravo i nisam naučio ništa, jer mi se možemo zezati što je super. Ali, može mi doći druga osoba koja nije za zezanciju i crni humor te bi se uvrijedila. Možda ti onda nisi najbolji model jer si pozitivan primjer i možeš se zezati na svoj račun. Interesantno je kako možeš sa sedam prstiju držati poziciju upora na dlanovima vrlo stabilno ili kako sklekove radiš s manje hvata prilično čvrsto. Trening koji si radila bih dao i osobi koja nema invaliditet.

Anja: Što misliš zašto relativno malo fitness centara i trenera omogućava osobama s invaliditetom vježbanje?

Mario: I dalje se odupirem povjerovati da fitness centri onemogućavaju osobama s invaliditetom vježbanje, ali tu moramo govoriti i o nekim fizičkim stavkama kao prilagođenosti prostora npr. hoće li netko u invalidskim kolicima imati dobar pristup? Rekao bih da si jedna od rijetkih osoba s invaliditetom koja je zapravo pokucala na vrata i krenula. Usudio bih se reći da je možda čak veći problem u osobama s invaliditetom koje se boje krenuti i doći u fitness. Mislim, možda i jesam u krivu. No mislim da je tu problem i ljudi koji imaju razmišljanje: ‘Ja sam osoba s invaliditetom i neću ići u fitness centar jer tu ne pripadam’.

Anja: Kako bi se to trebalo promijeniti – i pristupačnost i atmosfera da osobama s invaliditetom bude što ugodnije?

Mario: Uvijek moramo imati na pameti o kojem stupnju invaliditeta govorimo. Ipak se zahtjeva jedan individualniji pristup jer kad dođu i osobe bez ikakvih disfunkcija one isto ne znaju što trebaju raditi, a pogotovo kad netko s invaliditetom dođe. Individualni treninzi koštaju, ali svatko može investirati u sebe. U mom najbližem krugu, kolege s kojima surađujem sigurno ne bi odbili osobe s invaliditetom. Ako mi dođe npr. osoba bez ruke i želi trčati na traci – nema problema, mjesečna članarina je tolika i vježbajte na traci. A vi bi i neke druge vježbe? Čuj, ovo bi isto rekao osobi koja ima sve, a nikad nije vježbala. Tipa dođe osoba koja nikad nije vježbala, bole je leđa, a nema pojma o ničemu. Stara moja, okej, zahtijevaš 10 individualnih treninga, a oni koštaju. Nemaš toliko? Okej, idemo onda napraviti dva ili tri pa ću te usmjeriti u vježbe i onda ćeš sama raditi uz moje upute. Sve se možemo dogovoriti bez ikakvih problema.

Osobe s invaliditetom, ovisno o stupnju invaliditeta, trebaju doći i ići vježbati. I ne bi trebalo biti problema. I ne bi trebali imati osjećaj diskriminacije. Ali, to i je problem i s pretilim ljudima koji se srame doći jer misle kako su svi zgodni, a oni debeli. To je upravo mjesto gdje ćeš smršaviti! To je kao da te sram jer te boli uho – neću ići doktoru jer se sramim što me boli uho!

Anja: Bi li vama, trenerima, svim tvojim kolegama, edukacije bile korisne? Da vam se približi pristup prema osobama s invaliditetom, uputi u stupnjeve invaliditeta…?

Mario: Apsolutno bi koristilo! U sportsko rekreacijskim centrima bi itekako koristila. To bi bio odličan način kako da se ljudi koji rade u fitness centrima educiraju i da mogu onda bez bojazni prihvatiti rad s osobama s invaliditetom. Oni se vjerojatno boje zbog puno neznanja. Pogotovo ako su mlađi treneri, pogotovo ako su nabrijani na mišiće, a ne znaju ljudi da nije sve u tome. U zdravoj rekreaciji ne znaju da je osobama s invaliditetom dovoljno da se rekreira, održava tjelesnu masu na nekoj optimalnoj razini. Tako da bi ta edukacija, usavršavanje u tom smjeru bilo potrebno u rekreacijskim centrima. Vjerujem da bi uz to i osobe s invaliditetom bez ustručavanja dolazile u centre.

Anja: Koliko je važno senzibilizirati javnost?

Mario: Kao i sve. Važno je i zbog jednih i drugih. Ljudima je ono ‘Gle, ona nema nogu! Kak’ ću pristupit? Kak’ ću se ponašati?“ Mislim da ljudi žele da se prema njima ponaša najnormalnije. Osobe s invaliditetom se ne žele osjećati kao osobe s invaliditetom, zato je bitno senzibilizirati javnost. (Opet crnog humora kroz smijeh) ‘Di si stara, a di je noga? A jesi zaboravila nogu? A, opet si zaboravila nogu??’ i to je super, ali mislim da mora proći dosta vremena da se ovako možemo zezati. Da bi došlo do razine te zezancije osoba mora prihvatiti svoju situaciju, mora biti u glavi posložena sa svim svojim mogućnosti. Zato i ovo što mi radimo je u funkciji senzibiliziranja javnosti.

Razgovarala Anja Mihaljević za SHE.hr!

Preporučujemo

Komentari