Svako četvrto dijete u Hrvatskoj izloženo je nekom obliku nasilja, a svaka četvrta djevojčica i sedmi dječak seksualnom nasilju. Posljedice su dalekosežne i pogubne, stoga je bitno čim prije djelovati - i to prevencijom u školama i kod kuće koja bi djecu osvijestila da batine, vrijeđanja i neke vrste ‘dodirivanja’ nisu prihvatljivi
Nasilje nad bilo kime i bilo koje vrste trebalo bi nam biti neprihvatljivo, no nad onim najnezaštićenijima – starijima, mentalno bolesnima te djeci – naročito. Djeca su svakako najosjetiljviji dio populacije jer se njima može najviše i manipulirati. Stoga je svaka kampanja i akcija, ma koliko se ona činila nedovoljno učinkovita jer se takva zla i dalje događaju, ipak dobrodošla. Jer se tako može ukazati na važnost stvaranja sigurnog okruženja, poticati djecu da govore o onome što im se dogodilo, umanjiti količina takvih nedjela i na koncu, spasiti nekome djetinjstvo. Unatoč uvriježenom mišljenju da ih zlostavljaju nepoznate osobe, veliki dio nasilja nad djecom – od emocionalnog, verbalnog, fizičkog pa sve do seksualnog – događa se od strane roditelja ili djetetu poznatih, bliskih osoba u koje ono ima povjerenja, a koje bi prema njemu trebale imati odgovornost. Obično su to roditelji, braća i sestre, rodbina, obiteljski prijatelji, susjedi, učitelji, treneri…
Negiranje onoga što se dogodilo
Stoga su još šokantniji podaci prema kojima je svako četvrto dijete do 16 godina starosti u Hrvatskoj izloženo nekom obliku nasilja, a svaka četvrta djevojčica i sedmi dječak seksualnom nasilju. Ne treba ni spominjati koliko je štete učinjeno djetetu time – mentalne bolesti, promiskuitet, maloljetničke delinkvencije, trudnoća i rano stupanje u brak, aseksualnost, problemi u školovanju imaju svoje korijene upravo u zlostavljanju koje su te osobe doživjele u djetinjstvu. U razvojnoj fazi ugrožene su bile njihove temeljne potrebe za ljubavlju, zaštitom, sigurnošću i povjerenjem, što je teško u odrasloj dobi nadoknaditi. Najviše se može učiniti ako se djeluje čim prije – kako godine odmiču, sjećanja su sve potisnutija te kod mnogih završe u negiranju da se išta (naročito kod seksualnog zlostavljanja) i dogodilo. Stoga su inicijative poput Hrabrog telefona (posljednja je Hrabri pomagači u kojima se putem radionica educira djecu po školama) značajna karika koja može doprinijeti ranom otkrivanju i osvješćivanju problema. Udruga ima dvije linije – jednu na koju se mogu javiti odrasli i drugu rezerivranu za djecu. Obje skupine, otkriva predsjednica Hrabrog telefona Hana Hrpka, zovu najčešće zbog obiteljskih odnosa, a zatim zbog zlostavljanja, gdje prednjači ono emocionalno. Najmanji broj poziva, 4% odnosi se na seksualno zlostavljanje. ‘Zbog delikatnosti situacije i činjenice da je djeci, ali i odraslima teško govoriti o tome, takve poruke češće dobivamo preko tzv. e-savjetovanja odnosno elektronske pošte ili chata, jer je veći stupanj anonimnosti. Djeca koja su zlostavljana često imaju osjećaj krivnje i srama koji je često i nametnut od samog zlostavljača ucjenama i prijetnjama – govori Hana Hrpka, dodajući kako će ona djeca koja imaju podršku u obitelji i s kojom roditelji razgovaraju prije reći što im se dogodilo i zatražiti pomoć jer shvaćaju što im se događa.
‘SIMPTOMI’ I POSLJEDICE ZLOSTAVLJANJA
• zlostavljana djeca su u pravilu vrlo bojažljiva i povučena
• neka mogu biti jako agresivna i hiperaktivna, razdražljiva
• odsutna duhom, bezvoljna, depresivna
• bezosjećajna ili pretjerano srdačna
• povlačenje u svijet mašte
• noćne more, mokrenje u krevet
• strah od mraka, ne žele spavati sa zatvorenim vratima
• bježanje od kuće i delikvencija
• laganje
• izostanak spontanosti
• ne žele ostajati sami u kući ili s određenim osobama
• popuštanje u školi, slabija koncentracija
• rani dolasci i kasniji odlasci kući iz škole
• samoozljeđivanje ili ozljeđivanje i ubijanje životinja
• modrice na tijelu, ogrebotine, opekotine
• česte povrede i prijelomi kostiju
• bolovi u trbuhu, povraćanje
• urinarne infekcije
• spolne bolesti i trudnoća
• seksualno zlostavljana djeca odbijaju se svući
• poremećaji u prehrani – ne žele jesti ili prekomjerno jedu
• erotizirano i preslobodno ponašanje
• seksualne igre neprimjerenje dobi
NAUČITE KAKO IZGRADITI PREVENTIVNE VJEŠTINE KOD SVOGA DJETETA
Roditeljima je teško započeti bilo kakav razgovor s djetetom o zlostavljanju – ne samo kada sumnja da bi njegovo dijete moglo biti žrtva, nego i kada želi djelovati preventivno, informirati ga o onome što se može dogoditi te ujedno ojačati svoju vezu s djetetom kako bi ono bilo otvoreno reći mu ukoliko se nešto takvo dogodi. Prvi korak je svakako komunikacija i morat ćete prevladati osjećaje nestručnosti, neugode, panike ili straha koji se mogu pojaviti. Posve je jasno da vas, primjerice, razgovor o seksualnom zlostavljanju plaši jer smatrate da ćete tako narušiti nevinost i bezbrižnost dječjeg svijeta i opteretiti ih. No stručnjaci savjetuju da počnete dok su djeca mala. Pronađite idealne načine kako ćete osnažiti preventivne vještine svoga djeteta, a mi vam predlažemo nekoliko njih:
IGRA POSTAVLJANJA PITANJA
Ovako ćete pomoći djetetu da smisli što bi sve moglo napraviti kada se dogodi neka opasna situacija. Nemojte siliti ovu igru nego dopustite da se dogodi spontano. Pitajte ga što bi učinilo kada bi se dogodilo ovo ili ono…. (ako vidi da nekoga tuku, da netko plače, ukrade bicikl, netko pozvoni na vrata…). Pustite dijete da samo odgovara i eventualno ga blago usmjerite svojim prijedlozima.
PAMETNE PRIČE
Vrlo su efektne priče (možete ih sami smisliti ili naći u nekoj knjizi) o tome kako je neko dijete pobijedilo svoj strah, izgubilo se… Naravno, završetak uvijek mora biti sretan.
PRIRODNO O SPOLNOSTI
Ako se zaključavate dok ste na toaletu ili se tuširate, ne šaljete djetetu dobru poruku, kao niti kada spolne organe ne zovete imenom ili ne dopuštate da vas dijete vidi kako se presvlačite. Tako će mu svijet spolnosti biti enigma i stvar o ‘kojoj se ne smije pričati’.
REĆI ‘NE’ JE OK!
Igrajte se tako da postavite djetetu zahtjev na koji ono može reći ne. Poslije ga pitajte da vam obrazloži zašto je reklo ‘ne’.
Komentari