Kako bi jedni drugima pomogli lakše ‘ploviti’ kroz sve izazove roditeljstva, ali i s ciljem da senzibiliziraju javnost za svoje probleme s kojima se nose, skupina samohranih roditelja osnovala je udrugu Sretna mama
Svatko tko ima djecu zna da je briga o njima važna i nimalo laka zadaća, čak i kada oba roditelja ravnopravno brinu o djeci. A biti samohrani roditelj jednom djetetu ili više njih, posebno je zahtjevna misija. U Hrvatskoj svake godine raste broj samohranih roditelja i to rapidnom brzinom. Procjenjuje se da je otprilike 20% obitelji u kojima dijete živi s jednim roditeljem, s time da čak 83% samohranih roditelja čine majke. Termin samohrani roditelj se odnosi na one roditelje koji samostalno, bez drugog roditelja, skrbe o djetetu. Dakle, riječ je o jednoroditeljskim obiteljima u kojima je jedan od roditelja umro, razveden, nestao, napustio, nepoznatog boravišta ili se jednostavno nikad nije želio angažirati u životu djeteta. To mogu biti i izvanbračne obitelji, zatim obitelji u kojima je jednom roditelju oduzeto pravo na roditeljsku skrb ili poslovna sposobnost, na izdržavanju je kazne ili na dužem liječenju.
Redoviti susreti
Samohrani roditelji često se susreću s financijskim problemima, problemima skrbi za djecu, posebno nadzora majke nad muškim djetetom i nedostatkom slobodnog vremena koje roditelj i dijete provode zajedno, što često rezultira emocionalnim poteškoćama kod djece. Događa se da djeca imaju probleme u školi, u odnosima s vršnjacima, da im teško pada kada roditelj pronađe novog partnera, a tu su i loši programi potpore države koji postoje za ‘socijalne slučajeve’, a nisu prilagođeni specifičnim potrebama samohranih roditelja. Veliki problem je i zapošljavanje samohranih roditelja jer poslodavci znaju za njihove povećane potrebe i teško usklađivanje radne i obiteljske uloge te se zato nerado odlučuju na njihovo zapošljavanje.
Kako bi jedni drugima pomogli lakše ‘ploviti’ kroz sve izazove roditeljstva, ali i s ciljem da senzibiliziraju javnost za svoje probleme i izazove s kojima se nose, skupina samohranih roditelja osnovala je prije nešto više od godinu dana i udrugu Sretna mama, a u travnju su pokrenuli i zanimljiv projekt naziva Ćakulaonica, tj. redovite susrete hrabrih mama i tata koji se održavaju jednom mjesečno.
‘Ćakulaonica je radionica za samohrane roditelje i jednoroditeljske obitelji, zamišljena kao moralna podrška roditeljima, stručna podrška ali i međusobna, mjesto gdje roditelji mogu izmijeniti vlastita iskustva’, pojašnjava predsjednica udruge Ana Mišić i napominje kako su izuzetno zadovoljni što su njihov rad prepoznali i Centar za socijalnu skrb i Grad Zagreb, kao i stručnjaci, prvenstveno psiholozi i socijalni radnici koji gostuju na njihovim susretima.
Nekome treba više da se ‘otvori’
‘Nedavno smo održali našu šestu Ćakulaonicu, a svaki roditelj pritom različito reagira. Nekome treba malo više vremena da se otvori, nekome manje, ali svi dolaze sa svojim konkretnim problemima i nismo u mogućnosti raditi tematske radionice kako smo prvotno zamislili jer se ponekad niti ne dotaknemo teme koju smo imali na dnevnom redu’, kaže Ana.
U prosincu će se održati posljednja Ćakulaonica u ovoj godini, a u 2017. Udruga ulazi s puno entuzijazma, jer je u planu proširenje stručnog kadra kako bi se roditeljima što adekvatnije pomoglo.
‘Najveći problem samohranih roditelja je nedostatak vremena, to znaju svi koji su postali roditelji. Ponekad je izuzetno teško uskladiti privatne i poslovne obveze, a ako k tome uzmemo u obzir da nemamo podršku drugog partnera, onda je samim time i teže. Također, ni financijska situacija nije bajna ako sve troškove snosite sami, osim ako imate zaista zavidne prihode’, kaže Ana.
Zajedničko skrbništvo
I samohrani tata Vladimir P. u Ćakulaonici je pronašao mjesto gdje se samohrani roditelji mogu sastati, pričati o svojim problemima i životnim situacijama pa i pitanjima koja ih muče oko bivših muževa/žena ili uzdržavanju djece. ‘Kada se sastane više ljudi sa sličnim nevoljama, onda se sinergija, dobre namjere i otvaranje srca susretnu i čovjek osjeti olakšanje s jedne strane, a s druge strane nalaze se nova rješenja i potpora za boljitak vlastite životne situacije. Iz osobnog iskustva izdvojio bih samo jedno zapažanje – nerazumijevanje Centra za socijalnu skrb u Bjelovaru. U većini slučajeva ispada da u pravilu Centar ide na ruku majci iako to nije uvijek ono što je najbolje za djecu. Uvjeren sam da su rastave tragične stvari u kojima stradavaju i odrasli, a pogotovo djeca, pa bi stoga društvo u cjelini trenalo pokazati više dobre volje i truda kako bi se nesporazumi i problemi bolje i učinkovitije rješavali na dobrobit i zadovoljstvo i djece i roditelja. Sretna obitelj znači uspješno i sretno društvo’, zaključuje ovaj tata.
I u nekim drugim zemljama, u kojima je samohrano roditeljstvo puno češće nego u Hrvatskoj (primjerice u Americi, gdje 40% djece živi s jednim roditeljem) nije uobičajno zajedničko skrbništvo, premda taj ‘status’ ima puno prednosti. Na stranicama Poliklinike za zaštitu djece Grada Zagreba pojašnjavaju zašto zajedničko skrbništvo nije popularan model u praksi. Osnovni prigovor se odnosi na to da je podijeljeno skrbništvo prikladno za malu grupu visokoobrazovanih roditelja koji su tolerantni i bez neriješenih odnosa, te da u slučaju kada ti preduvjeti nisu ispunjeni, nakon medijacije propada oko 65 % pokušaja tako koncipirane brige o djeci. No, kad bi među svim ‘sudinicima’ bilo više razumijevanja i tolerancije, zajedničko skrbništvo bilo bi najbolje rješenje za djecu, jer ona za pravilan razvoj trebaju oba roditelja, posebno nakon razvoda. Nadalje, takav ‘status’ umanjuje netrpeljivost u odnosima među roditeljima; dijete se uči ravnopravnosti uloga oba spola; oba roditelja u većoj mjeri potpomažu financijski razvoj djeteta, a majke dobivaju bolju priliku za profesionalni razvoj.
Komentari