Partnerski odnosi mnogo su složeniji nego što se čine na prvi pogled. Ne postoji savršena formula za kvalitetan odnos, ali je najvažnije je u istoj mjeri davati i primati ljubav
Kad govorimo o ljubavi i partnerskim odnosima, najčešće pomislimo kako je dovoljno nekoga voljeti. No zamislite da dođete na posao i ne radite ništa, da ne perete rublje ili da kao školarac niste izvršavali svoje školske obveze. Isto je i s vezama. Ne trudite li se dovoljno, ni najveća ljubav neće opstati.
‘Veza djeluje ekonomski, poput neke teorije jednakosti, u smislu ulaganja i dobivanja. Osobe će biti zadovoljne u vezi ako percipiraju da postoji ravnoteža između njihovih ulaganja i dobivanja.
No ako jedna strana ulaže previše a premalo dobiva, bit će nezadovoljna. Kao što će se i pasivna strana koja samo prihvaća a ne daje ništa zauzvrat osjećati krivom, pa će i ona biti nezadovoljna.
Osjećaj ravnoteže dovodi do zadovoljstva u vezi. Osim toga, jako je važno uzajamno poštovanje i pokušaj da se zadovolje i vlastite i partnerove potrebe. Ništa se u životu ne dobiva besplatno i ne može se živjeti u sretnoj i prekrasnoj vezi ako se u nju ne ulaže’, kaže profesorica Željka Kamenov s Odsjeka psihologije Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
Teorija privrženosti
Dobro razumijevanje partnerskih odnosa zapravo je dobro razumijevanje komunikacije u njezinu najširem smislu. Često (ako ne osvijestimo taj problem i ne počnemo se mijenjati) sve naše nespretnosti i loši odnosi proizlaze i iz našeg odnosa s majkom. To se u psihologiji naziva teorijom privrženosti jer su rane godine veoma važne za oblikovanje naše ličnosti. ‘Koliko je važna genetika, toliko su važne i te rane godine. Odnos s primarnim skrbnikom, a to je najčešće majka, određuje nas. Na temelju tog odnosa stvaramo unutarnji radni model o sebi i o tome u kojoj mjeri zaslužujemo ljubav, poštovanje, pažnju, kao i na temelju toga koliko majka reagira na naše potrebe. Je li ona tu kad je trebamo, zna li zadovoljiti naše potrebe ili je pak nedostupna, ignorira nas, ili je prečesto prisutna? Pa tako i u odrasloj dobi stvaramo radni model o sebi i drugima te se pitamo možemo li se osloniti na partnera kao što smo se mogli osloniti na majku. Naravno, to ne znači da ne možemo promijeniti svoje ponašanje jer ništa nije apsolutno’, smatra prof. Kamenov te dodaje da nas odnos s majkom određuje do kraja života i presudan je za svaki naš drugi odnos.
Izražavanje emocija
Ono što se katkad čini izluđujućim za oba spola naša su tipična ponašanja. Žene i muškarci imaju rodne uloge i različito su odgojeni. I društvo također od muškaraca i žena očekuje različite stvari. ‘U puno se stvari razlikujemo. Primjerice, žene mnogo češće govore o emocijama i razlikuju puno više emocija nego muškarci. Ljepši spol ima potrebu analizirati stvari i govoriti o tome kako se osjećaju i pitati drugu osobu kako se ona osjeća. No muškarcima je to nebitno. Oni su orijentirani na izravno rješavanje problema i puno su izravniji u komunikaciji’, smatra prof. Kamenov.
Pitanja koja muče bez iznimke gotovo sve parove neovisno o spolu glase: što kad prođe zaljubljenost, kad nestanu leptirići u trbuhu i kada nam partner prestane poklanjati dovoljno pažnje (kao i mi njemu)?
Uvriježeno je mišljenje da se žene puno teže nose s tim, uvjetno rečeno, problemom, no prof. Kamenov kaže kako su ustvari muškarci ti koji imaju puno više krivih očekivanja od veze nego žene.
Prevelika očekivanja
‘Žene u tom smislu čvrsto stoje na zemlji. Muškarci misle da ako vole, moraju stalno osjećati strast, inače to nije ljubav.
No kod oba spola unutar prve godine veze taj osjećaj zaljubljenosti naglo pada. Ta krivulja na početku raste, a onda padne svima jednako. Ono što se razlikuje jest kako je njihova veza započela. Ono što pada je izražavanje osjećaja, davanja komplimenata, izražavanja bliskosti.
Ali zanimljivo je također kako zaljubljenost pada, negativna ponašanja u vezi rastu. Pa tako neslušanje, ignoriranje partnera, prekidanje, prigovaranje i kritiziranje ostaju na istoj razini. S tim će se bolje nositi parovi koji su otpočetka imali skladan odnos, a kod onih koji su otpočetka imali određenih poteškoća, kad zaljubljenost prođe, nastaju problemi’, objašnjava Željka Kamenov.
Iako je nerealno očekivati da će ljubav trajati vječno, nije dobro ni prebrzo dići ruke od svega. Novije su se generacije iz različitih razloga (napretka civilizacije i tehnologije) počele manje truditi oko svega. Sve je dostupnije, sve se može nabaviti novo i ništa ne treba popravljati. Prema riječima Željke Kamenov, danas ljudi puno lakše odustaju i kad su veze u pitanju. ‘Prije su ekonomski razlozi vezali ljude jedne uz druge, pa su se možda kad su već bili osuđeni na takav život, odlučili potruditi da ga poprave. Također, danas ljudi imaju jako velika očekivanja. Prije pedeset godina očekivanja žena i muškaraca bila su sasvim drukčija od onih koje imamo danas. Danas pak sve mora biti idealno. Zato se i predviđa da će u 21. stoljeću glavna bolest društva biti depresija. Ona se javlja kad ono što imaš ne odgovara idealnoj slici onoga što bi htio’, zaključuje prof. Kamenov.
Treba zadržati svoj osobni prostor
Najvećim pogreškama u ljubavnoj vezi profesorica Željka Kamenov smatra ‘ukopavanje’ u svoju poziciju, neotvorenost za promjenu i želju da mijenjamo drugoga, a ne sebe. ‘Ličnost se možda ne može promijeniti, ali ponašanje itekako može. Puno problema u vezi proizlazi iz toga što nešto nismo otvoreno rekli partneru pa je on tu situaciju interpretirao na potpuno drugi način. Slično je i s iskrenošću. Samootkrivanje u vezi je bitno, kao i dijeljenje problema s drugom osobom, ali to mora biti recipročno. No partneri si ne moraju sve reći i ne moraju sve znati. Svaka osoba, uključujući i one u vezi, mora zadržati svoj osobni prostor’, smatra Kamenov. Treba naglasiti i to da je muški način pokazivanja osjećaja više instrumentalan, u smislu da će on pomoći i da će s nama provoditi vrijeme. ‘Istraživanja su pokazala da zaljubljeni muškarci više vremena tijekom različitih aktivnosti žele provoditi sa svojom partnericom nego sami ili s prijateljima. Žene bez obzira na to koliko su zaljubljene rasporede vrijeme na partnera, prijateljice i obitelj’, tvrdi prof. Kamenov.
Komentari