Ljutnja je zdrav i normalan način iskazivanja osjećaja, sve do trenutka kada dijete zbog svoje visoke razine frustracije poželi ozlijediti sebe i drugoga ili se ponaša na agresivan način - tada ga je potrebno smiriti. A kako to učiniti na najprimjereniji način, otkrivaju nove edukativne slikovnice
S djetetovim ispadima bijesa (bacanje po podu, vrištanje, udaranje, grizenje, agresivno ponašanje…) roditelji se ne nose lako. Osim što u toj situaciji trebaju ostati pribrani, moraju pomoći djetetu da se i samo smiri. Kako bi podučile roditelje pravim tehnikama kojima će pomoći svojoj djeci da na kvalitetan način prođu kroz frustraciju i smire se, dvije zagrebačke psihologinje Tatjana Gjurković i Tea Knežević osmislile su edukativne slikovnice koje, iako su tek nedavno izašle na tržište, već postižu odlične rezultate.
Primjereno za djecu od druge godine
‘Ideja slikovnica je bila da kroz kratku priču, jednostavnim jezikom, primjerenim za djecu od druge godine nadalje, kroz likove koji jasno izražavaju emocije, provedemo dječicu i njihove roditelje kroz četiri različita načina kako možemo izraziti svoj osjećaj ljutnje. S obzirom da su prikazana četiri načina izražavanja ljutnje, roditelji s djecom biraju koja se slikovnica najviše odnosi na njih te čitaju tu određenu priču. Glavni likovi u pričama su Nilski konjić, Zeko, Maca i Vjeverica. Oni su metaforički prikazi djeteta i načina kako djeca ponašanjem mogu izraziti osjećaj ljutnje. Drugi likovi predstavljaju njihove vršnjake, a postoji i lik Sove koji se javlja u situaciji sukoba. Na početku priče je kratak uvod nakon čega slijedi zaplet i rasplet priče te završetak koji prikazuje da se nakon sukoba stvari mogu riješiti i život može nastaviti teći svojim tijekom’, objašnjava psihologinja Tatjana Gjurković iz Centra Proventus – centra za psihoterapiju i edukaciju, koja je zajedno s kolegicom Teom Knežević izdala četiri terapeutske slikovnice (‘Kad je ljut, nilski konjić grize’, ‘Kada je ljuta, vjeverica ne sluša’, ‘Kad je ljut, zeko se ozlijedi’, ‘Kad je ljuta, macu boli trbuh’) te otkriva kako i zašto uopće dolazi do ispada bijesa kod djece.
Zašto dolazi do ispada bijesa?
‘Ispadi bijesa mogu se javiti iz više razloga. Neka djeca su općenito slabije psihološki otporna i teško izdržavaju i niske razine frustracije. Također, djeca koja su vrlo senzibilna mogu snažnije osjetiti ljutnju, a onda i snažnije reagirati. Ispadi bijesa češće se javljaju i kod djece koja u svakodnevici često budu zaustavljena u tome da iskažu ljutnju i onda zapravo tu frustraciju ne iskažu van, nego ostaje u njima pa u trenucima kada je više ne mogu kontrolirati mogu imati ispad bijesa zbog nakupljene frustracije. Dodatan razlog je i današnji tempo života u kojem neka djeca velik dio dana provedu u vrtiću, školi te raznim dodatnim aktivnostima i ponekad tek mali dio dana provedu s roditeljima. To djeci može dodatno stvarati osjećaj bespomoćnosti i frustracije koji može razultirati neutješnim plačem, agresivnim ponašanjem i ostalim neprimjerenim načinima izražavanja ljutnje’, objašnjava Tea Knežević i otkriva kako je djetetu u tom stanju jako teško te da tada proživljava veliku frustraciju, ali je i roditelju teško ostati smiren i pribran.
‘U situacijama kada dijete iskazuje ljutnju, najčešće je i roditelju teško izregulirati svoje stanje i ostati smiren. Stoga tada može doći do borbe moći između roditelja i djeteta. Kroz borbu moći nije dobro graditi autoritet jer se obično nakon takve epizode i roditelj i dijete osjećaju loše i naruše svoj međusobni odnos. Puno je važnije dati sve od sebe da se prvo izregulira vlastito stanje, a onda pomoći djetetu da na prihvatljiv način iskaže ljutnju (kroz neku aktivnost) i pomoći mu da smiri svoj organizam. Ukoliko roditelj pokuša dijete ‘natjerati’ da se smiri, to će vjerojatno imati kontraefekt i dijete će se još više uznemiriti. Djeca se tek uče samoregulaciji emocija odnosno tome da mogu regulirati svoje ponašanje pod utjecajem snažne emocije i u tome im svakako treba pomoć odraslih’, objašnjava Tea i kaže da je u trenucima kada je dijete ljuto dobro da roditelj djetetu pokaže ozbiljnost, odnosno da ga sasluša jer ukoliko se dijete u situacijama kada je ljuto osjeti neprihvaćeno, odbačeno ili ga se kritizira, ono će se osjećati još gore. A što se lošije dijete osjeća, veća je vjerojatnost da će se lošije i ponašati.
Usmjeravanje, ali ne popuštanje
‘To ne znači da treba djetetu popustiti i da će se situacija dalje odigravati onako kako dijete želi. Upravo suprotno, roditelj treba uspjeti svojom emocijom i željom odvojiti dijete od ponašanja koje se tada događa. Dobro je da dijete ima emociju i da nešto jako želi ili ne želi. Tada ga treba saslušati i pokazati razumijevanje za to, a djetetovo ponašanje je nešto što možemo zaustaviti i što možemo zabraniti. Sjetimo se da djeca najčešće ne znaju na koliko različitih načina se mogu ponašati kada su jako ljuta, stoga im je važno dati konkretne ideje za to’, smatra Tea. Psihologinje ukazuju kako je normalno da se djeca naljute, dapače – da je zabrinjavajuće ako dijete ne pokazuje ljutnju.
‘Ljutimo se kada nam je nešto važno, kada osjećamo nepravdu, kada želimo braniti neki svoj stav ili uvjerenje. S obzirom da emocija ljutnje sa sobom nosi i tjelesnu napetost i energiju, potrebu da se nekako izrazimo, djeca (ali i neki odrasli) to nekada rade na neprimjerene načine. Tada mogu fizički ili psihički povrijediti sebe ili drugoga. Stoga je djeci važno pokazivati i uciti ih o opcijama na koje mogu iskazivati ljutnju, a da pri tom nikoga ne povrijede’, smatra psihologinja Tea Knežević koja kaže kako jedan od ‘krivaca’ za dječje ispade bijesa može biti i kada se djetetu postavi neka pretjerana granica u ponašanju. ‘Ako se kroz vrijeme snaga djetetovih ispada
ne smanjuje, bilo bi dobro razmisliti na koji se još način djetetu može postaviti granica, a da je dijete može lakše prihvatiti’, savjetuje
Tea, dok Tatjana otkriva kakve su dosadašnje reakcije djece i roditelja na slikovnice.
Pozitivne reakcije na slikovnice
‘Zasad imamo različite povratne informacije koje nam ukazuju da su priče doista terapeutske. Jedna djevojčica, nakon što joj je bio
čitan ‘Kad je ljut, zeko se ozlijedi’, samoinicijativno je prestala gristi noktiće. U jednoj odgojnoj skupini su dječici u dobi između 3
i 4 godine čitane naše priće. Oni su zadržali pažnju do kraja priča (što za njih nije bilo do tada uobičajeno) i nastavili su svaku priču
samoinicijativno razvijati. Jedna mama nam je ispričala kako je čitajući slikovnicu ‘Kad je maca ljuta, boli je trbuh’ shvatila da njezina
kćer kada je ljuta šuti i boli je glava. Također, u svim slikovnicama postoji lik Sove koji se javlja u situacijama sukoba. Taj lik može biti
koristan za roditelje, kao smjernica što mogu u tim situacijama reći djetetu da mu bude malo lakše i da se sukob riješi. S druge strane, lik Sove mogu koristiti i sama djeca. Tako jedna mama, kada se dogodi sukob između njezino dvoje djece, podsjeti ih na savjete iz knjige – sugerirajući im rečenicu: ‘A što bi Sova sada učinila?’, nakon čega djeca brže i lakše dođu do zajedničkog dogovora’, kaže Tatjana te za kraj otkriva kako se za prekrasne crteže u slikovnicama pobrinula poznata ilustratorica Jelena Brezovec.
U KOJOJ DOBI NEKA DJECA IMAJU ISPADE BIJESA?
‘Iako se ispadi bijesa mogu događati tijekom cijelog razvoja, postoje dva razdoblja u predškolsko doba kada se ispadi bijesa mogu očekivati. Kao što je dobro poznato, ispadi bijesa razvojno se očekuju u dobi od 18 mjeseci te kasnije u dobi između 5. i 6. godine.
U dobi od 18 mjeseci javljaju se jer se dijete počinje više samostalno kretati i tako se nalazi u većem broju frustrirajucih situacija. Kako govor nije dovoljno razvijen da bi se dijete moglo verbalno izraziti, dijete ima ispade bijesa kojima pokazuje svoju visoku razinu frustracije. U šestoj godini, budući da razvoj nije završen, dijete može emocionalno burno reagirati s naglašeno crno-bijelim viđenjem situacija: u jednom trenutku mrzi, u drugom voli; želi biti prvo, pobijediti, biti najbolje, teško podnosi kritiku, kaznu, a za neuspjeh okrivljuje druge’, objašnjava psihologinja i registrirana terapeutkinja igrom Tatjana Gjurković.
Komentari