U zemlji u kojoj je odobreno plagirati, u zemlji u kojoj je ok plagirati, i to unutar sustava koji bi to najstrože trebao osuđivati, dobivate odobrenje da budete limenka, prazna i tvrdokorna
Na naslov ove kolumne Majde Tometić – O zagonetkama, plagiranju i vjeri u učenike – za portal Roditelji.hr, ponukalo me nekoliko vrućih krumpira iz prošlotjedne medijske hajke. Prvi je sveopći užas zbog upitnog testića za prvašiće, drugi je saborski pristanak plagijatorstvu, a treći događaj koji se zbio u mom petom razredu. Veliki sam protivnik neoriginalnosti, nerazmišljanja i nametanja gotovih rješenja ili sam veliki borac za kritičko promišljanje, kreativnost, originalnost, vlastiti stav, analitičko rješavanje problema… Iz koje god perspektive pogledam – nije mi prihvatljiva medijska slika koja se stvara o mojoj struci, mojemu zvanju, mojemu radu. Ne mojemu, naravno, nego našemu – učiteljskom, profesorskom, mentorskom, razredničkom, nastavnom… I to je vrlo jasna i jednostavna činjenica. Ne prihvaćam zamagljene i isprazne riječi, obećanja i činjenice koje to nisu.
Imali smo prilike prošli tjedan i čitati i slušati pa i gledati na dalekovidnici svakave komentare koji su iznikli iz upitnog isječka testa jedne ogorčene majke. Mama je fotografirala navodni test iz prvoga razreda, objavila ga u grupi gdje se ne mora predstaviti imenom i prezimenom i napisala vrlo ogorčeni i teško čitljivi komentar. Kažem teško čitljivi jer sam morala nekoliko puta pročitati što navodi kao problem i sigurna sam da nisam jedina. Ne mislim ovom činjenicom nikoga uvrijediti. Nije mi to namjera, ali učiteljica u meni traži dokaz, primjer, jasno opravdanje za ili protiv.
Dakle, iz komentara je vidljivo jedino da je mamin ton vrlo ogorčen, ljutit i cilja učiteljicu prikazati lošom. Ali!
Možda je učiteljica koja se usudila cvenom bojom raditi svoj posao – pregledati, komentirati i ispraviti stvarno jako loša učiteljica. A možda i nije. Možda je htjela crvenom bojom slomiti svaki pokušaj razmišljanja nemirnih prvašića, a možda je htjela potaknuti djecu na razmišljanje. Možda je zagonetkama htjela razigrati razred, a možda ih je zagonetkama htjela ‘uništiti’. Možda je imala dobru namjeru, a možda je stvarno zla vještica i baš je željela da se djeca u njezinom razredu osjećaju loše jer ništa ne znaju. Možda se zaletjela i nije razmišljala pravovremeno, a možda čvrsto stoji iza svojega postupka. Možda! Ali mi to ne znamo.
A ne znamo zato jer imamo samo isječak navodnoga testa i ogorčenu izjavu da je pola razreda dobilo jedan. Pa, eto, učiteljica u meni ne vjeruje ni u jedno ni u drugo. Ne vidim dokaz da se radi o testu. Ako se i radi, evidentno je i iz aviona vidljivo da su prvašići učili dane u tjednu pa je, posljedično, bilo očekivano da će morati pokazati znanje istoga. Zagonetke rješavati znaju puno mlađa djeca od navedenih prvašića. I, ako im je učiteljica zadala zagonetke, sigurno je s njima iste već vježbala, rješavala, igrala se… poticala na razmišljanje. Zamislite – djeca u školi moraju misliti. U prvom razredu! Strašno da strašnije ne može biti!
Roditelji ne znaju sve što se u školi uči
Ispričavam se svim roditeljima koji misle da su oni učenici. Niste, dragi roditelji! Djeca su učenici i to učenici koji su, u konkretnom slučaju, učili dane u tjednu i vježbali zagonetati i odgonetati. Načitala sam se i naslušala da su mnogi roditelji rekli kako oni ne znaju riješiti neku navedenu zagonetku. Pitam sad – znate li odrediti službu svim riječima u jednostavnoj rečenici? Znate li riješiti sve matematičke zadatke s izlučivanjem brojeva? Znate li koliki je BDP Poljske? Znate li razliku između kolorističke i zračne perspektive? Ne znate? Ne brinite, to je zato jer vi niste učenici! (Da, znam da će sada mnogi komentirati da sam uzela ‘teške’ primjere iz predmetne nastave. Pa onda – znate li kako se piše ‘novo’ veliko tiskano J ili ćete željeti da vaš prvašić nauči onako kako ste Vi učili?) Ponovno, ne želim da se itko pronađe prozvanim, samo želim da SVI promisle o uzroku i posljedici prije nego što nešto, bilo što, proglase činjenicom. Ja ću se i dalje truditi da svoje učenike naučim upravo to. A nekako i dalje mislim da je i prozvana učiteljica na tom tragu, iako za to nemam dokaz. Zato samo pretpostavljam.
Drugo, a ne manje bitno, jest komentar da je više od pola razreda dobilo jedan. Stvarno? Prvoga razreda? Ne vjerujem. Dajte mi dokaz da izvedem činjenicu o tome. Ne poznajem niti jednu učiteljicu koja šiba jedinice s guštom i veseljem, niti jednu koja tako radi s prvašićima, a bome niti s bilo kojim drugim uzrastom, niti jednu koja jedinicama rješava svoje komplekse predstavljajući se kao Bog&batina. Vrijeme šiba je prošlo. Danas želimo misliti!
U zemlji u kojoj je odobreno plagirati, u zemlji u kojoj je ok plagirati, i to unutar sustava koji bi to najstrože trebao osuđivati, dobivate odobrenje da budete limenka, prazna i tvrdokorna. A to na terenu izgleda ovako: Osmaši žele razgovarati o plagijatorstvu. Zanima ih što to znači i žele sami donijeti svoj stav o tome. Dakle, oni su upućeni, znaju što se događa, i žele misliti. Svojom glavom! Primjeri koje navode su pohvalni, pametni, jasni. Ne žele biti oni koji krađu, laž i obmanu prihvaćaju kao normalnu društvenu pojavu. Možda sam im pogrešno objasnila kad sam im rekla da plagirati znači uzeti tuđe kao svoje. Zapravo, ako ćemo točno, najprije sam ih pitala kako bi nazvali situaciju u kojoj je učenik A napisao literarni rad, a učenik B je pola rečenica prepisao i utkao ih u svoj rad? Bilo im je smiješno. Ne zato jer je čin smiješan, nego im je smiješno da takvo što možda postoji. Nazvali su to krađom. I smatraju da su i osoba A i B u prekršaju. Prva jer je dala prepisati, a druga jer je tuđe obznanila kao svoje. Čak smatraju da obje osobe trebaju dobiti adekvatnu kaznu. Zamislite! Osmaši, četrnaestgodišnjaci, tako ‘površno i osuđujuće’ promišljaju jedan obični dokazano opravdani čin!
I, kako to u pričama biva, dogodilo nam se u razredu upravo plagijatorstvo. No tu Majdinu priču, kao i ono što je ona naučila nju i njezine učenike, možete pročitati ovdje!
Komentari