Dokle god djeca ne budu prihvaćena kao ono što jesu, dokle god ih se odgaja kao odrasle osobe s manjom visinom, raste rizik od toga da se razvije istinska netrpeljivost prema pravom dječjem ponašanju i da se potomstvo liši svake mogućnosti zdravog psihičkog razvoja
Djetetu uvijek treba pristupati s ljubavlju. Ono nužno treba pažnju, primjerice u obliku tjelesnog dodira pri maženju, uzimanju u naručje, glađenju po glavi – što bi sve bilo primjereno njegovoj životnoj dobi. Također, čitanje i igra su osnovne pretpostavke za djetetov zdrav kognitivni razvoj.
Postavljanje granica nikako ne bi smjelo proturječiti zahtjevu i potrebi da s djetetom postupamo s ljubavlju i da mu budemo bliski. Tek sve to zajedno dovodi do stvaranja svih onih sposobnosti koje djeca u životu trebaju.
Odraslima mora biti jasno da je cilj odgoja djece mogućnost njihova osamostaljenja, a u to se ubrajaju važna područja kao što su izbor zvanja i sposobnost uspostave odnosa. U opći pojam odgoja ubraja se i oblikovanje psihe, što podrazumijeva postupno uvježbavanje njezinih fukncija.
Roditelji trebaju djetetu pružiti mogućnost da bude dijete – to znači da mu se treba omogućiti bezbrižan razvoj (da ga se ne opterećuje problemima odraslih), da ono uči u podređenoj ulozi te da u mladenačkoj fazi polako odrasta. Dotad ga se mora voditi i štititi. Ako nam uspije ponovno shvatiti da vođenje i strukturalni pristup djeci ne predstavlja nedostatak poštovanja, nego upravo suprotno – da im se omogući da svoju osobnost postupno razvijaju – tako ćemo odgojti psihički zrele osobe spremne da se suoče sa svim životnim izazovima.
Djeca koja na temelju nedostataka psihičkih pretpostavki nisu u stanju razlikovati pogrešno od ispravnog ponašanja razviju se upravo u one nasilnike s kojima se sve češće susrećemo u svojoj svakodnevici.
Autoritet i hijerarhija koji su se njegovali u tradicionalnom odgoju predstavljaju upravo one ključne točke u odnosu prema djeci koje će im dati potrebnu sigurnost i orijentaciju kako bi se mogla snaći u
svijetu.
Komentari