Biti podrška djeci i prihvaćati ih onakvima kakvi jesu pohvalno je. No, da bi odnos bio zdrav i kvalitetan, treba znati granice. I dok djeca imaju pravo zadržati intimu za sebe, roditelji nemaju pravo tražiti od djeteta da rješava njihove probleme i bude im rame za plakanje
Mnoge roditelje muči pitanje trebaju li biti prijatelji svojoj djeci. No, da bi uopće mogli odgovoriti na to pitanje, potrebno je razjasniti što prijateljstvo uopće podrazumijeva. Ako je riječ o odnosu punom povjerenja i topline, ali s određenom razinom prikladne roditeljske kontrole, onda je to pohvalno i dobrodošlo, no, ako to prijateljstvo podrazumijeva odnos u kojem nitko nije ‘glavni’ koji podrazumijeva, primjerice, jadanje roditelja djeci o problemima i očekivanje da će ih mališani razumjeti i pomoći im, kao i odnos u kojem se sve dopušta i ne postavljaju se granice, onda je takva vrsta prijateljstva loša, neodgovorna i neće rezultirati povoljnim razvojnim ishodima
za dijete.
Treba li pokazivati slabosti?
“Roditelji ne bi trebali težiti tomu da budu prijatelji djeci, nego da imaju tople odnose s njima, da njeguju odnos povjerenja i da im ne teže biti gospodari nego vodiči. No ne bi se trebali jednako
povjeravati roditelji djeci kao što se povjeravaju djeca roditeljima. Naime, majke i očevi ne bi smjeli iznositi djeci probleme koji bi ih opteretili. Primjerice, ne bi im trebali govoriti o svojim ekonomskim ili intimnim problemima. Niti bi djeca u takvim situacijama trebala roditeljima davati podršku jer se može dogoditi da se uloge zamijene. Roditelj može povremeno pokazati svoje slabosti, ali tu treba imati mjeru”, objašnjava Gordana Kuterovac Jagodić, izvanredna profesorica na Katedri za razvojnu psihologiju Odsjeka za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
Postavljanje pravila
Svi brižni roditelji imaju potrebu biti u dobrim odnosima sa svojom djecom, no treba znati da prevelika želja da im se udovolji i popustljivost roditelja nisu poželjni i jer ne uče djecu kako se ponašati. “Permisivni ili popustljivi stil roditeljstva je obično emocionalno topao, ali ne uči djecu što je dobro, a što loše kao ni kako kontrolirati svoje ponašanje.Takvi roditelji ne žele ništa zabranjivati, ne pružaju djeci sigurnost time što im ne postavljaju granice i ne daju djeci smjernice kako bi se trebali ponašati. S druge strane, idealno bi bilo ponašati se tako da se postavlja određena razina kontrole, očekivanja za dobno prikladna i odgovorna ponašanja i specifičan način uvođenja pravila kojih se treba dosljedno pridržavati. Pravila ne treba biti puno, čak je poželjno da se s djecom zajednički donesu i ne trebaju biti prestroga, ali ih se treba dosljedno pridržavati. Primjerice, postavili ste pravilo da se vaš tinejdžer treba vratiti kući do 23 sata. No, isto tako, ako on ne dođe u to vrijeme jer mu se malo oduljio izlazak, treba mu reći da vam se u tom slučaju svakako treba javiti. Također, zajednički treba donijeti pravilo o posljedici koja će uslijediti zbog kašnjenja i koje se treba pridržavati”, poručuje prof. dr. sc. Gordana Kuterovac Jagodić te navodi dvije vrste roditeljske kontrole. Jedna je kontrola ponašanja, a druga je psihološka kontrola.
Bez sile i moći
“Nije dobra prevelika psihološka kontrola nad djetetom, primjerice da želimo znati sve ono što nam dijete ne želi otkriti jer ono ima pravo na svoju intimnost. Ako od djeteta želimo saznati određene
informacije, moramo mu reći zašto nas to zanima. Dijete ne bi trebalo dovoditi u situaciju da nam se na silu povjerava samo zato što smo mi roditelji, stariji smo i imamo moć nad njima. Takva pretjerana psihološka kontrola dovodi do bepomoćnosti ili čak depresije. Također, ako vam dijete želi nešto povjeriti, a vama je vrlo teško to čuti, nemojte ga odbiti pokazivanjem da vi to ne možete čuti ili ne želite znati. Roditelji trebaju slušati dijete i, ako je zaista tako, reći djetetu kako mu nije lako čuti to što vam je rekao, ali i da vam je drago da se vama povjerilo. Ako je dijete nešto loše učinilo dajte mu emocionalnu podršku i uvjerite ga da ga volite, no kako u određenom slučaju nije dobro postupilo te razgovarajte kako popraviti eventualnu štetu do koje je došlo njegovim ponašanjem. Katkada ga čak možete i savjetovati da o nekim stvarima razgovara i sa svojim vršnjacima koji bi mu možda mogli dati neki dodatni savjet”, savjetuje prof. Kuterovac Jagodić. Također, dobro roditeljstvo znači neprimjenjivanje fizičkog kažnjavanja kao i upravljanje djetetovim ponašanjem više putem nagrađivanja poželjnih ponašanja, a ne kaznama. To osobito vrijedi za malu djecu. “Kazne, odnosno, bolje rečeno, posljedice po dječje ponašanje osobito u najmlađoj dobi trebaju biti pravovremene i na odgovarajući način povezane s prekršajem. Tako nije dobro predugo odgađati posljedicu za dječje ponašanje jer dijete mora moći povezati nepoželjno ponašanje s, primjerice, uskraćivanjem nekog privilegija kao što je gledanje TV-a ili igranje računalnih igrica. Nije dobro da djetetu koje je pogriješilo mama kaže: “Vidjet ćeš ti kada tata dođe navečer doma! On će te kazniti!” U tom se slučaju gubi svaki smisao kazne jer mala djeca ne mogu povezati ta dva odvojena trenutka”, kaže naša sugovornica.
Skinite masku savršenstva
Roditeljska uloga uključuje odgovornost i nije lagan zadatak, ali majke i očevi ne trebaju od sebe očekivati savršenstvo. Dapače, potrebno je skinuti masku perfekcionizma kojoj se teži jer ona opterećuje. “Roditelj ne može od sebe očekivati da svaki njegov postupak bude stopostotno dobar. Djeca moraju naučiti i to da su roditelji samo ljudi i da nisu savršeni. Nije dobro da majka tvrdi djetetu kako je ona bila savršena u školi i da nikad nije dobila lošu ocjenu, jer to nije istina. Dijete će se više motivirati na učenje ako mu roditelj prizna da je i sam ponekad imao problema sa svladavanjem gradiva ili da je bio slabiji u matematici, ali je pojačanim trudom to prevladao”, objašnjava prof. dr. sc. Gordana Kuterovac Jagodić.
VAŽNA JE NJEGA MENTALNOG ZDRAVLJA RODITELJA
Potrebno je usavršavati svoje vještine
“Prijateljski odnos podrazumijeva da se razumijemo, poštujemo, znamo mnogo jedni od drugima, zajednički radimo stvari koje su nam ugodne, ali i teške, osjećamo se sigurni podijeliti neke stvare, ali u odnosu s djetetom odgovornost uvijek treba biti na strani roditelja. Ta uloga je zahtjevna i upravo zato roditelji trebaju raditi na svojem mentalnom zdravlju, usavršavati svoje roditeljske vještine putem radionica, literature, stručnih tekstova, emisija. Nažalost, pokazalo se da je i dalje jako slab odaziv na praktičnim radionicama onih roditelja koji imaju neadekvatne roditeljske vještine i trebala bi im pomoć u odgajanju, već te radionice najviše pohađaju oni roditelji koji su već dobri majke i očevi i žele se dodatno usavršiti”, kaže prof. dr. sc. Jagodić.
Komentari