Posjetili smo Dječji dom u Nazorovoj ulici u Zagrebu u kojem je utočište pronašlo 61 dijete bez roditeljske skrbi, 10 mama i jedna trudnica. Mnogima je ovdje bolje nego u obiteljima iz kojih su došli, o čemu svjedoči podatak da se njih čak 90 posto nakon boravka u domu uspijeva osamostaliti na dobar i siguran način
Dječjem domu u Nazorovoj 49 u Zagrebu djelatnici na čelu s ravnateljicom dr. med. Jasnom Ćurković Kelavom daju sve od sebe da svojim korisnicima pruže ono što im život nije pružio. Ispod krova trokatnice smjestio se Dječji dom koji je nedavno proslavio 130. godišnjicu svojeg rada. U njemu je utočište pronašlo 61 dijete u dobi do sedam godina, 10 mama i jedna trudnica. Još 130 školske djece i mladih zbrinuto je u tri podružnice i u stambenim zajednicama. Cijelu godinu družina u Nazorovoj ulici je aktivna, bavi se raznim hobijima, igraju se i šeću po obližnjim parkovima, a vikende provode na izletima.
Razloga za zadovoljstvo unatoč teškim dječjim pričama ipak ima. Zahvaljujući predanom 25-godišnjem radu i pokrenutim promjenama u sustavu skrbi o djeci, učinjeni su brojni pozitivni pomaci. Danas se čak 90 posto mladih nakon boravka u domu uspijeva na dobar i siguran način osamostaliti.
Skratilo je vrijeme boravka u domu
‘Ako dijete nema iskustvo života u funkcionalnoj obitelji, onda neće znati kasnije u životu zasnovati ni svoju, nego će vjerojatno stvoriti problematičnu obitelj i ponovo ući u taj začarani, tužni krug socijale’, kaže ravnateljica Ćurković Kelava i dodaje kako se prosječno vrijeme boravka djece u domu skratilo. Neka budu posvojena, kod drugih se stvore uvjeti da se vrate u svoju obitelj, treći odlaze u udomiteljske obitelji. ‘Sjećam se jednog dečkića prije nekih deset godina, koji je bio u domu od rođenja do 18 godine. Sada radi i sasvim u redu funkcionira, ima svoju obitelj. U kontaktu je s odgajateljima. Nikomu se danas nije lako snalaziti u životu, a pogotovo ne djeci koja nemaju podršku obitelji’, zaključuje Ćurković Kelava.
Kada je došla na čelo Nazorove, sustav je funkcionirao na način da djeca stjecanjem punoljetstva više nemaju pravo na boravak u Domu. Ideja da djeci koju život nije mazio te im vlastita obitelj nije pružila zadovoljavajuću skrb i sustav grubo okrene leđa kada navrše 18 godina, za Jasnu Ćurković Kelavu je bila neprihvatljiva.
Život u stambenim zajednicama
‘Tražili smo i dobili stanove od Grada Zagreba, u koje naše mlade smještamo od 1997. godine. Sada imamo 10 stambenih zajednica. Do 21. godine ostaju u našem sustavu, a Dom financira troškove stana, prehrane, odijevanja i džeparca. Pomažemo im pri zapošljavanju ako se nemaju namjeru nastaviti školovati. Idu na dodatne edukacije, informatiku, strane jezike, autoškole, cure idu na tečajeve manikure nakon čega dobiju licencu za samostalan rad’, kaže ravnateljica Kelava i dodaje kako nastoje formirati mlade ljude koji će imati što više vještina koje će im koristiti u životu i omogućiti im što lakše preživljavanje. ‘Neki se odmah nakon srednje škole zaposle pa od plaće odvoje koliko im treba za džeparac, a ostatak štede. Prije mjesec dana jedan je dečko izašao s ušteđevinom od čak 100 tisuća kuna. To je puno, pa smo se uplašili da će spiskati odmah sav novac na nešto što dugo želi, jer velike su oči kod mladih ljudi. No on je odgovoran, sam je zamolio da njegova odgajateljica i dalje kontrolira kako će trošiti te da mu i dalje bude savjetodavac’, ispričala je ravnateljica Nazorove. Žao joj je, veli, svakog mladog čovjeka koji unatoč dobivenoj pomoći ipak ne uspije u samostalnom životu. Nasreću, pozitivnih priča je puno više, premda većina njih dolazi iz teških obiteljskih okruženja, što se na njima i vidi kada dođu u dom..
Emocionalna glad
‘Zna se dogoditi da po dva tjedna jedu prekomjerne količine hrane za svoju dob, što svjedoči o stvarnoj i emocionalnoj gladi. Oni koji se jako brzo prilagode na život u domu, a takvih je najviše, znači da ne pate previše za roditeljima. Djeci koja su ipak imala vezu s roditeljima koji su za njih brinuli unatoč nekim životnim problemima, njima je teško i prilagodba kod njih ide sporije’, kaže ravnateljica Kelava.
Voditeljica odjela za dob od 3 do 7 godina Ana Jakulić u Nazorovoj se zaposlila odmah nakon što je završila fakultet, prije 37 godina. Puno joj je djece tijekom godina priraslo srcu, govori nam dok grli dva dječaka i strpljivo odgovara na njihove upadice. ‘Sretne su priče djece koja su otišla kod udomiteljskih obitelji ili su posvojena. Onda nam se često jave da se pohvale’, priča nam i prisjeća se jedne priče koja se nedavno dogodila: 21-godišnja djevojka saznala je da je posvojena i došla je kod nas tražiti ‘svoje korijene’. Razgovarala je s roditeljima koji su je posvojili, s kojima je inače vrlo zadovoljna, pa su joj rekli da misle da ima i brata. Htjela bi upoznati majku i pitati je zašto ju je ostavila kao malu bebu. Potražit će je, ako ništa drugo, da vidi kako izgleda!
Ravnateljica Ćurković Kelava tvrdi da djeca u Domu imaju kvalitetnu stručnu i materijalnu pomoć i više sadržaja nego većina ostale djece. ‘Problematično je to što oni ne odrastaju unutar obitelj koju će doživjeti kao svoje sigurno mjesto, ne ostvaruju osjećaj privrženost sa samo svojim osobama. S grupom rade dvije do tri tete, za koje se oni vežu. Imamo dosta volontera pa tako skoro svako dijete ima svoga. To je ipak puno ljudi koji se izmjenjuju u njihovu životu, što nije dobro za odrastanje malog djeteta’, objašnjava nam ravnateljica Ćurković Kelava, a mi napuštamo Dom sa željom da što više ovih mališana u ovoj godini pronađe obitelj koja će im dati osjećaj privrženosti i ljubav.
Komentari