Geniji – zašto su neki ljudi mnogo pametniji od ostalih? Otkrijte u svibanjskom izdanju National Geographica Hrvatska

Um pojedinih ljudi toliko je izniman da mijenja svijet. Ne znamo točno što tim ljudima omogućava da budu toliko iznad nas, ali znanost nam pruža određene indicije. Otkrijte čime izniman um nadilazi uobičajenu briljantnost

Tijekom povijesti rijetki su se pojedinci istaknuli meteorskim doprinosima nekom području. Murasaki Shikibu svojom književnom inventivnošću. Michelangelo svojim majstorskim dodirom. Marie Curie svojom znanstvenom pronicavošću. Riječima njemačkog filozofa Arthura Schopenhauera: “genij osvjetljava svoje doba kao što komet osvjetljava putanje planeta”. Razmotrite Einsteinov utjecaj na fiziku. Bez ikakva drugog alata osim snage svojih misli, u svojoj je općoj teoriji relativnosti predvidio da će golemi objekti koji se ubrzavaju – poput crnih rupa koje kruže jedna oko druge – uzrokovati valove u strukturi prostor-vremena. Bili su potrebni jedno stoljeće, računala goleme snage i vrlo sofisticirana tehnologija da bi se definitivno dokazalo da je bio u pravu: prije nešto manje od dvije godine fizički su opaženi takvi gravitacijski valovi.

Einstein je uveo revoluciju u razumijevanje osnovnih zakona svemira. No, razumijevanje načina funkcioniranja uma poput njegova i dalje nam tvrdoglavo izmiče. Po čemu se sposobnosti njegova mozga razlikuju od sposobnosti njegovih “samo” briljantnih kolega? Što to čini genija?

Inteligencija se često smatra zadanim mjerilom genijalnosti, mjerljivom osobinom koja omogućava iznimna postignuća. Lewis Terman, psiholog sa Sveučilišta Stanford koji je sudjelovao u uvođenju testa inteligencije, vjerovao je da bi test koji može izmjeriti inteligenciju mogao otkriti i genija. Dvadesetih godina prošlog stoljeća počeo je pratiti 1500 kalifornijskih učenika s kvocijentom inteligencije iznad 140 – što je prag koji je on opisao kao “gotovo genijalan ili genijalan” – da bi vidio kako će se snaći u životu i kakvi će biti u usporedbi s drugom djecom. Terman i njegovi suradnici pratili su sudionike, kojima su dali nadimak “Termiti”, i opisivali njihove uspjehe u nizu izvješća pod naslovom Genetičko proučavanje genijalnosti. U toj skupini djece bili su budući članovi Američke akademije znanosti, političari, liječnici, profesori i glazbenici. U 40 godina proučavanja istraživači su načinili pregled tisuća znanstvenih radova i knjiga koje su sudionici objavili, kao i patenata koje su registrirali (350) te kratkih priča koje su napisali (oko 400).

Terman i suradnici otkrili su, međutim, da monumentalna inteligencija sama po sebi ne jamči monumentalna postignuća. Jedan broj sudionika teško se probijao kroz život, unatoč iznimno visokom kvocijentu inteligencije. Nekoliko desetaka drugih isprva se moralo ispisati s koledža. Treći, pak, koji su također bili testirani ali nisu imali dovoljno visok kvocijent za članstvo među izabranima, istaknuli su se u svojim područjima. Najpoznatiji su među njima Luis Alvarez i William Shockley, obojica dobitnici Nobelove nagrade za fiziku.

Veliki pomaci u znanosti, poput Darwinove teorije o evoluciji putem prirodne selekcije, ne bi bili mogući bez kreativnosti, sastavnog dijela genijalnosti koji Terman nije mogao izmjeriti. No, kreativnost i njezine procese mogu, u određenoj mjeri, objasniti i sami kreativci. Scott Barry Kaufman, znanstveni ravnatelj Instituta za proučavanje maštovitosti u Philadelphiji, okuplja pojedince koji se ističu kao pioniri u svojim područjima – ljude poput psihologa Stevena Pinkera i komičarke Anne Libere iz skupine Second City – kako bi s njima razgovarao o načinu na koji dolaze do svojih ideja i shvaćanja. Kaufmanov cilj nije razjasniti genijalnost – on na taj pojam gleda kao na presudu društva koja uzdiže nekolicinu odabranih, a zanemaruje ostale – nego potaknuti maštovitost kod svakoga.

Ti su razgovori otkrili da se onaj aha-trenutak, bljesak jasnoće do kojeg dolazi u najneočekivanijim trenucima – u snu, pod tušem, u šetnji – često javlja nakon razdoblja razmišljanja. Informacije ulaze svjesno, ali problem se obrađuje nesvjesno, a rješenje iskoči kad mu se um najmanje nada. “Do velikih ideja obično se ne dolazi kad ste usredotočeni na njih”, kaže Kaufman.

No, ostaje pitanje: rađaju li se geniji ili se formiraju? Napredak ostvaren u genetičkim istraživanjima danas nam omogućava ispitivanje ljudskih osobina na molekularnoj razini. Posljednjih nekoliko desetljeća znanstvenici traže gene koji doprinose inteligenciji, ponašanju pa čak i jedinstvenim svojstvima poput savršenog sluha. Kad je riječ o inteligenciji, ovo istraživanje potiče etičke dvojbe vezane uz njegovu primjenu; ujedno je i vrlo složeno jer inteligencija može ovisiti o tisućama gena – pri čemu svaki ima vrlo malen učinak.

Međutim, prirodni dar, čak i ako je praćen poticajnom okolinom, možda ipak neće proizvesti genija ako nedostaju motivacija i upornost. Psihologinja Angela Duckworth, koja je i sama stipendistica programa za “genije” Zaklade MacArthur i profesorica psihologije na Sveučilištu Pennsylvanije, kaže da predodžba genija lako dobiva slojeve magičnoga, ideju da velika ostvarenja pokuljaju spontano, bez velikog truda. No, “kad dobro pogledate osobu koja je postigla nešto veliko, vidite da to nije bilo bez truda”, kaže ona, čvrsto vjerujući da upravo kombinacija strasti i ustrajnosti tjera ljude na postignuća.

Više o temi Geniji – zašto su neki ljudi mnogo pametniji od ostalih čitajte u svibanjskom izdanju National Geographica Hrvatska. Novi broj potražite na svim kioscima od 10. svibnja!