Iako su sastavni dio našeg života, imamo brojne stereotipe o emocijama te uvjerenje kako su one nepotrebne, pa i nepoželjne u poslovnom svijetu jer donose probleme. No je li baš tako?
Iako su sastavni dio našeg života i svih naših aktivnosti, često mislimo kako su nam u nekim njegovim segmentima, osobito na radnome mjestu, nepotrebne. “Emocije i poslovni svijet ne idu zajedno!”, reći će mnogi te ih često tumače kao znak slabosti, patetike ili pretjerane osjetljivosti. No je li to baš tako? Da je oslanjanje isključivo na razum bilo pogrešno, mogli smo se uvjeriti bezbroj puta na poslu i to uglavnom kada nastupe problemi i poteškoće. Usto, možemo li zamisliti da s kolegama ne podijelimo baš ništa od svojih misli i stavova iz svoga privatnoga života i da smo uvijek s njima na strogoj distanci, smatrajući kako posao nije mjesto za to? Ili da u našim poslovnim potezima i odlukama baš nikad ne sudjeluju emocije? Još je jedna česta zabluda ta da su ljudi ili racionalni ili emotivni tipovi. Istina je da su kod svakoga emocije i razum zastupljeni u različitom omjeru, ali bi svakako te dvije strane trebale uvijek biti u dosluhu, tj. surađivati. I veliki znanstvenici ili pak političari uspjeh mogu zahvaliti oslanjanju na emocije u svome radu. Ako ništa drugo, one im mogu biti dobar motiv za djelovanje. Kao opravdanje kako osjećajima nije mjesto u poslovnom okruženju, znamo citirati narodnu uzrečicu kako su emocije dobre sluge, a loši gospodari.
Gospodarenje osjećajima
No ova izreka zapravo pogađa u bit stvari: da su emocije poželjne i dobrodošle u mnogim životnim situacijama za koje to ne mislimo, ali da trebamo znati njima upravljati. Upravo nas to neumijeće gospodarenja emocijama zna dovesti do odabira krivih suradnika i poslovnih poteza, pa i sukoba na poslu. Stoga posve pogrešno zaključimo kako su glavni krivac za ono što se dogodilo – naše emocije.
Istina, problemu su mogli ‘kumovati’ strah, ljubomora, posesivnost ili netaktičnost koji sitne iskrice pretvore u pravi požar, ali postoje i mnoge druge emocije koje su itekako poželjne i zaslužne su za naš i privatni i poslovni uspjeh te dobro funkcioniranje na radnome mjestu. Primjerice, suosjećanje, radost, optimizam, zadovoljstvo… Da bismo to mogli, potrebno je znati, kao i inače u životu, prepoznavati, prihvaćati i razumjeti svoje emocije. Naravno, kako kod sebe tako i kod drugih. Jer, suprotno našem uvjerenju da ono što se ne vidi i ne postoji, potisnute emocije zapravo itekako upravljaju našim ponašanjem i utječu na svaku našu interakciju, pa tako i onu s kolegama u uredu. Da ih prepoznamo i prevladamo, pomaže nam svakako inteligencija, ali ne ona ‘klasična’ koju znamo kao IQ (intelektualna inteligencija), nego emocionalna inteligencija – EQ. Peter Salovey i John Mayer 1990. iznijeli su teoriju o emocionalnoj inteligenciji i definirali je kao sposobnost praćenja i upravljanja vlastitim i tuđim osjećajima te usmjeravanje mišljenja i djelovanja pomoću osjećaja. Mnogi stručnjaci kažu kako je u životu i poslovnom okruženju upravo EQ presudan, a na IQ, kako bismo pretpostavili.
Zašto upadamo u poteškoće?
Dr. Ćurić, hrvatsko-slovenski psihijatar i psihoterapeut koji je u Zagrebu prošle godine održao predavanje ‘Emocionalna inteligencija ključna je za poslovni uspjeh’, smatra kako je tvrdnja da je u životu važno biti inteligentan i da je to temelj uspješnog života u posljednje vrijeme vrlo upitna te da kauzalna logika intelektualne inteligencije ima i svoje pluseve i minuse. Prema nekim podacima, čak je 87 posto problema i zapleta u poslu posljedica emocionalne reakcije na događanje, što potvrđuje i ulogu emocionalne inteligencije u poslu.
Emocionalna inteligencija ili EQ ima veliki utjecaj na uspjeh na radnome mjestu. Kao ljudi nekad smo dobro raspoloženi, nekad ljuti ili depresivni, pa onda opet puni entuzijazma. Samo ako smo svjesni samosvladavanja tih emocija, možemo u potpunosti iskoristiti vlastite potencijale kao i potencijale svojih zaposlenika. Emocionalna inteligencija u velikoj mjeri utječe i na same odnose na radnome mjestu’, ustvrdio je dr. Ćurić te dodao kako griješimo kada ne pokazujemo svoje emocije na poslu, čemu su osobito skloni muškarci. Razlog tomu je, otkriva dr. Ćurić, najčešće odgoj, rano djetinjstvo i prve tri godine života – roditelji dječacima, obično, kada ih vide kako plaču, kažu: “Ne smiješ plakati, pa nisi djevojčica!”. Preko akcijskih filmova dječaci uče kako se pravi mačo muškarci, poput Ramba, ničega ne boje. Djevojčice se pak ‘špota’ kada ljutito ili bijesno reagiraju. “Nikada od tebe dama!”. “Stoga nimalo ne čudi kada muškarci u poslovnom svijetu najviše problema imaju sa strahom ili pak žalošću, a žene s iskazivanjem nezadovoljstva i kontroliranjem ljutnje”, objašnjava psihijatar. Naglasio je i kako u poteškoće na radnome mjestu najčešće upadamo zbog svoje naivnosti, brzopletosti, nepromišljenosti, nedorečenosti, nedostatka vještina, velikih očekivanja ili nespremnosti da prihvatimo šefov autoritet.
Na predavanju je ispričao slučaj dječaka koji je svome vrtićkom kolegi svom silinom bacio kocku u glavu te ga ranio. U razgovoru s dječakom otkrilo se kako je to učinio jer njegov otac, uspješni menadžer, često isto radi sa svojim mobitelom – nakon napornih razgovora s poslovnim partnerima i kolegama, tata bi nerijetko u bijesu bacio telefon u zid. Kako su roditelji glavni model ponašanja djece u formativnim godinama i od njih oni najviše uče i upijaju, dječak je, posve logično, oponašao svoga oca.
Osjećam, mislim, djelujem
Dr. Ćurić naglašava kako je vještina uspješnih profesionalaca pravilno usmjeravanje energije emocije i njezino transformiranje u odgovarajući oblik poslovne aktivnosti. No u tome nikako ne smijemo odbaciti ni druge oblike inteligencije. Sinergija intelektualne (IQ ), emocionalne (EQ ) i socijalne (SQ ) inteligencije sve se više prepoznaje kao preduvjet menadžmenta nas samih, tvrdi, te predlaže model uspješnog poslovnog djelovanja: osjećam-mislim-djelujem. Staro pravilo, naime, glasi: “Prije nego što se ponašaš, razmisli”. Dobra vijest koju je priopćio na predavanju jest kako je sve vještine koje uključuje emotivna inteligencija moguće naknadno steći, no za to je potreban rad na sebi.
Emocionalna inteligencija nije osobina koju imate li nemate, nego je možete steći i razvijati. Zahvaljujući njoj lakše ćemo razumjeti sebe – što i zašto osjećamo, imati svijest kako utječemo na druge, prevladavati poslovne izazove i upravljati njima, rješavati probleme i stresne i zategnute situacije i pritom zadržati pribranost te biti u stanju raditi s raznim profilima ljudi. Ili, ako smo šefovi, upravljati njima i poticati ono najbolje u drugima.
Tekst: Iva Ćurić/Lisa
Fotografije: Profimedia
Komentari