Obitelj je osnovna jedinica ljudskog društva i nema toga što ona ne može riješiti, pa i onda kada je zdravlje u pitanju. Funkcionalna obitelj drži loše gene pritajenima, a oni se aktiviraju baš onda kada zaboravimo na prave vrijednosti
Najčešća žrtva anoreksije su adolescentice. Anoreksija je ozbiljan poremećaj koji je za mene negdje na razini maligne bolesti. Obje je jako teško izliječiti, a ako se i izliječe, uvijek postoji strah da će jednom ponovno izbiti. Nedavno mi je u ordinaciji bila gospođa u menopauzi s jakim simptomima disbalansa kortizola. Kako uvijek nastojim doći do uzroka problema, ispričala mi je da joj je snaha bolesna, boluje od anoreksije i ona je na sebe preuzela brigu oko troje djece još relativno male dobi. Ona je prva tražila sastanak obitelji kada je primijetila da snaha mršavi, s ciljem da nešto poduzmu, no nije naišla na podršku njezinih roditelja. Otac je navodno komentirao: ‘Zar opet?’, a majka niti to. Žena je sada majka dječici i naravno da joj je teško, kako fizički tako i psihički. Što je ‘triger’? Zaliječena anoreksija javiti se može uvijek kada se pojavi pravi ‘triger’. Očito su 3 trudnoće učinile svoje. Interesantno je kako to nitko nije primijetio dok se stvari nisu otele kontroli. Drugi primjer je mlada uspješna sportašica koja na državnoj maturi nije napisala testove kako je željela. Zbog razočarenja je prestala jesti i dovela se do toga da joj je život počeo visiti o koncu. Treći primjer je djevojka koju dobro poznajem, kao i njezine roditelje. Kad sam čula da je Irena prestala jesti i manijakalno vježba, upitala sam se što je pošlo po zlu. Irena je treće dijete u obitelji; brat i sestra su savršeni, možda je za nju to bilo previše? Sada je u bolnici. Istinski strahujem jer anoreksično ponašanje je izuzetno samodestruktivno. Nagon za hranjenjem je bazičan, ugrađen u našim najstarijim dijelovima mozga. Kada taj nagon zataji, prestaje život. Kada im dijete oboli, roditelji se okrenu medicinskom establišmentu. U sebe nemaju niti malo povjerenja, kao da oni to ne znaju i ne mogu. Upravo suprotno. Glavni akteri tu trebaju biti baš roditelji. Dijete traži pažnju i ljubav. Danas je psiholog ravnopravan član tima i kada se postavi dijagnoza opake bolesti, dio terapije, uz hranjenje, svakako su i psihotretmani. Jedan otac mi je rekao da njegova kći nije htjela na psihoterapiju, svađala se s terapeutima pa su oni zaključili da su terapeuti neznalice. Meni je sve bilo jasno: njihova kći je htjela da joj roditelji budu terapeuti, a ne neka treća nepoznata osoba. Dijete je intuitivno znalo što će je izliječiti, blizina majke i oca.
Problem cijele obitelji
Psihoterapija se u takvim slučajevima treba provoditi na cijeloj obitelji, jer nije samo dijete bolesno, cijela obitelj je zahvaćena ovim problemom. Ako se roditelji promijene, promijenit će se i dijete. Anoreksična tinejdžerica zahtijeva od roditelja da joj ulijevaju želju za životom, da je maze i njeguju, da je čuvaju, ali na specifičan način koji odgovara njoj, a ne kako to odgovara njima. Ta potreba za nježnošću i sigurnošću, kao osovina u borbi protiv poremećaja hranjenja, vodilja je hagioterapijskog principa. Hagioterapija je izuzetno uspješna u liječenju poremećaja hranjenja kao i ostalih bolesti modernog doba, jer adresira problem bolesne duše čovjeka. Bolest duše manifestira se na fizičko-somatskom i/ ili psihičkom dijelu osobe, ali liječi se uvijek izvor patnje. Ako dijete i roditelji pristanu na takav vid liječenja, onda hagioterapeut ponovno uspostavlja kod djeteta osjećaj sigurnosti uglavnom kroz prigodne molitve. Dijete se kroz molitvu oslobađa boli i ponovno shvaća da je na svijet došlo jer ga netko voli. Osjećaj ljubavi tada postaje jači od gubitka nagona za životom i dijete je sposobno oprostiti svima koji su u njegovu životu činili greške. Da, roditelj mora prihvatiti da je činio greške. Možda se roditeljima čini normalno što primjerice cijeli dan izbivaju iz kuće jer moraju zarađivati, no neka djeca nisu spremna za takav scenarij. Kada sam svoga sina poslala u ljetni
kamp, vratio se sa psorijazom, koja je sada cijeli život njegova sudbina. U stresu su se aktivirali geni za kožnu bolest. Obitelj je osnovna jedinica ljudskog društva i nema toga što ona ne može izliječiti ili pridonijeti izlječenju. No isto tako postoji i druga strana medalje. U literaturi se spominje termin ‘anoreksogenična obitelj’, s punim pravom. Budućnost obitelji je ugrožena, mnoge mlade žene ne žele rađati, nema tolerancije među članovima obitelji… Brak je neka nadvladana kategorija. Obitelj drži mnoge loše gene pritajenima. Aktiviraju se baš kada obitelj zataji i kada zaboravimo na prave vrijednosti. Vrijedi razmisliti o tome.
Komentari