U romantičnoj fazi partnera doživljavamo kao izvor užitka, dok ga u sljedećoj fazi (kada zaljubljenost pro đe) doživljavamo izvorom patnje. Saznajte kako u toj fazi pronaći zajednički jezik i konflikte iskoristiti kao priliku za rast odnosa i jačanje ljubavi
Ah, ta ljubav! Prvo se zaljubimo do ušiju, a onda (nakon tri godine, kako tvrde studije) ta ista ljubav splasne i nađemo se pred istim onim partnerom, ali sa sasvim drukčijim osjećajima. Tada nastupa ‘dolina očaja’. Okrivljavanje, osuđivanje, distanciranje, zatvaranje u sebe… gomila se ljutnja i bijes. Kako stvari ne bi popucale po šavovima, potrebno je da partneri preuzmu osobnu odgovornost i razviju nove vještine. A kako će to učiniti, iz prve ruke otkrivaju psihoterapeutkinje Božena Razlog i Ana Marija Frajman, autorice psihoedukativnog programa Škola ljubavnog odnosa.
Ljubav kroz ružičasto staklo
‘Ispod svakog odnosa postoji sukob budući da su u odnosu dvije osobe koje su izgradile različite istine kroz osobno iskustvo života u svojim okolinama. Kada se zaljubimo, njegujemo simbiotsku iluziju. Kroz simbiotska vjerovanja njegujemo ideju kako moramo isto razmišljati, biti jedno i samo tako se volimo. Kako postajemo svjesniji da partner nije takav kakvim smo ga gledali pogledom obojenim ružičastim tonovima iluzije, dolazi do razočarenja i odnos tada postaje ratno polje. U romantičnoj fazi partnera se doživljava kao izvor užitka, dok ga se u sljedećoj fazi (‘dolina očaja’) doživljava
izvorom patnje. Tada se razvija strah da naše potrebe neće biti zadovoljene’, otkrivaju Ana Marija Frajman i Božena Razlog, koje kažu kako su sukobi i konflikti neminovna pojava u životu pa tako i u svim odnosima, no donose mogućnost za rast i promjenu. ‘Koliko god donosi muku, sukob predstavlja i dobit u vidu kreativnosti, rasta i razumijevanja svojih potreba. Sukob i nastaje zbog učenja o istovremenom prihvaćanju različitih očekivanja, sustava vrijednosti, potreba i moći. U sukobu se ljutimo jer doživljavamo da se partner susteže ili nas preplavljuje i pritom ne zadovoljava naše potrebe. Ono što tad radimo jest: okrivljujemo i osuđujemo partnera ili se dinstanciramo i zatvaramo, a u sebi gomilamo ljutnju i bijes. A u podlozi svega toga zapravo čeznemo da istovremeno pripadamo
i budemo svoji, sigurni, povezani (a to je stanje radosne živosti, rajski užitak). Konflikt stoga možemo promatrati kao protest zbog gubitka povezanosti, u kojem se često izražavamo jezikom djeteta’,
objašnjavaju naše sugovornice te otkrivaju kako partneri u svai reagiraju iz straha ili povrede i tada se brane pa se povlače ili napadaju i ranjavaju prvo sebe, a onda i drugu osobu.
Konflikt kao prilika
‘Konflikt može donijeti promjenu ako ga shvatimo kao poziv na promjenu (obogaćivanje) ponašanja, koje počinje razumijevanjem nezadovoljenih potreba u međuprostoru para. Dragocjeno je preuzeti osobnu odgovornost i razviti samosuosjećanje jer osoba povezana sa svojom patnjom, razvijenog samosuosjećanja, ljubavi i poštovanja prema sebi može potpunije razumjeti, voljeti i poštovati drugoga. Ljutnja i bijes koji se javljaju u sukobu su životne energije koje tek trebamo naučiti koristiti u izgradnji odnosa kakvog želimo. Preuzimajući osobnu odgovornost za to učenje (samoprihvaćanja i uspostavljanja posvećenog kontakta sa svojim dječjim povredama, nezadovoljenim potrebama i čežnjama) krčimo i sebi i drugima put prema ljubavi’, objašnjavaju autorice psihoedukativnog programa Škola ljubavnog odnosa koji se nedavno počeo održavati.
Faze razvoja ljubavnih veza
‘U Školi ljubavnog odnosa sudionicama i sudionicima pružamo priliku da istraže i nauče više o vlastitom doprinosu u stvaranju odnosa kakvog žele. Naglasak je na preuzimanju vlastite odgovornosti, što je težak i neizmjerno vrijedan i plodonosan zadatak pa smo s posebnim veseljem kreirale program želeći podržati svako nastojanje u tom procesu. U kreiranju sadržaja, pratile smo faze razvoja ljubavnih odnosa i posebnu pažnju posvetile onome što može pomoći da u fazama u kojima se u odnosima često spotičemo i padamo u očaj, nastavimo s izgradnjom svjesnih odnosa. Priznajemo dio vlastite pristranosti i zaljubljenosti u ljubav i drago nam je da i istraživanja i psihoterapijska praksa daju jasne dokaze da je moguće uživati u svjesnim odnosima puno više nego što je to realnost. Jedna od vrlo važnih postavki u partnerskoj terapiji jest da upravo u teškim trenucima u odnosu dvoje ljudi postoji skriven nacrt do blaga koje predstavlja cjelovitost uz osjećaj pripadnosti. Sigurno će zvučati razočaravajuće, što je također blagotvorna okolnost rasta i razvoja, da je taj drugi dio putovanja u odnosu (od teškog trenutka do blaga) neizmjerno težak. Ono što čini razliku i tu neizmjernu težinu pretvara u svrsishodne napore jest uporno i odlučno, aktivno djelovanje kojim sebi i svojim partnerima/partnericama stvaramo uvjete da budu što više svoji/svoje uz što više osjećaja povezanosti. Kroz sadržaje kojima se bavimo u Školi ljubavog odnosa, ideja vlastitog angažmana utkana je bezbroj puta, kao i podrška životu te ideje, posebno za ona vremena kada je sve ugrožava. Naša Škola je poticaj i podrška za svjestan ljubavni odnos i nije zamjena za psihoterapiju/partnersku terapiju’, govore Božena i Ana Marija te kažu kako su u radu s ljudima koji su u vezi primijetile kako često budu zatečni idejom da su za vlastitu sreću sami odgovorni.
Ravnoteža u ljubavi
‘Neke oblike i izvedenice takvih očekivanja i uvjerenja, čini nam se, možemo doživotno pronalaziti, a preporučujemo prvenstveno suziti tu potragu na sebe. Partnerska terapija često počinje kada se nalazimo u škripcu, a završava kada ta osobna odgovornost pokuca na vrata. Pogotovo ako se u sobi s nama raskomotila ideja ‘Samo je jedna istina’ u društvu s idejom ‘Da mi podsvijest nešto govori, znao/la bih to’. Na tu osnovnu zatečenost obraćamo pažnju manje ako smo dovoljno jako zatečeni nad različitošću potreba, mišljenja, doživljavanja, osjećanja i djelovanja ljudi s kojima smo u ljubavnom odnosu. S jedne razine promatrano, nadređeni pojam brojnim teškoćama pa tako i onima koje nalazimo u ljubavnom odnosu je odustajanje u učenju adekvatnog zadovoljavanja potreba za dinamičnom uspostavom ravnoteže. Dinamičnom zato što postoji potreba za kretanjem, a svaki korak predstavlja svojevrstan otklon iz ravnoteže.
Na ponešto konkretnijoj razini, pravi problem je odustajanje od truda da u ljubavnom odnosu doprinesemo uravnoteživanju onoga što priželjkujemo i za čime čežnemo: uzbudljivosti i sigurnosti, materijalnog i duhovnog, vođenja i slijeđenja, razuma i osjećaja, skrivenog i otkrivenog, aktivnog i pasivnog, slobode i predanosti, spontanosti i kontroliranog… (sami nastavite niz). Ljubav obuhvaća sve pa bismo mogli pretpostaviti da sve što nas zaskoči i radi poteškoću ima potencijal da nas usmjeri prema jačanju ljubavi. Ponekad odaberemo upravo to, jačanje ljubavi’, poručuju za kraj psihoterapeutkinje o čijoj Školi ljubavnog odnosa više možete saznati na www.facebook.com/skolaljubavnogodnosa ili poslati upit na e-mail skola.ljubavnog.odnosa@gmail.com.
Komentari