Je li vrijeme provedeno na radnom mjestu mjerilo kvalitete učinjenog i moramo li raditi prekovremeno kako bismo ‘porasli’ u očim poslodavaca? Kakve su posljedice brisanja granica između radne i ostalih životnih uloga, pojašnjavaju psiholozi
Vjerojatno u gotovo svakoj kompaniji, bila ona velika ili mala, postoji nekolicina onih koji vole posao toliko oduljiti da odaju dojam kako je zapravo posao jedino za što žive i što u životu imaju. Pritom svoje hobije, obiteljske obveze ako ih imaju, sportske aktivnosti i općenito sve svoje vrijeme koje im je trebalo biti slobodno ‘daruju’ kompaniji, nerijetko samo kako bi u očima poslodavca ostavili dobar dojam. Ostavljaju dojam požrtvovnih, radišnih, odanih… sve suprotno od onih koji svoj posao uspijevaju završiti u ugovorom im određenom radnom vremenu.
Posao nikada ne završava
Nerijetko upravo ovi potonji budu na glasu kao oni koji očito imaju nedovoljno posla koji trebaju svakodnevno obaviti. No je li to uistinu tako? Je li uopće vrijeme provedeno na radnom mjestu mjerilo kvalitete učinjenog? O tome smo razgovarali s psihologom Hrvojem Malekovićem koji nam je pojasnio zašto je to tako i zašto, barem u Hrvatskoj, mnogi radnici na to pristaju bez pogovora. I prof. psihologije, kognitivno-bihevioralna terapeutkinja Ivana Mrgan iz Centar za osobni razvoj Apsiha osvrnula se na ovu temu te nam kazala: ‘Današnje tržište rada i korporativna kultura često njeguju ideju kako možemo napraviti/postići više. Tako se javljaju pojmovi i koncepti poput pozitivnog nezadovoljstva, proaktivne odgovornosti i slično, koji u sve većoj mjeri postaju poželjne vrijednosti i kompetencije u radnom okruženju. One upućuju na zaključak da posao nikad nije gotov, da uvijek možemo dati više pa čak i da se to očekuje kao standard’. Premda u nekim okolnostima upravo to može biti motivirajuće, jer tako djelatnici počnu uživati u poslovnim uspjesima te žele postizati više, događa se da time dođe do brisanja granica između radne i ostalih životnih uloga, što može rezultirati brisanjem granica između radnog i slobodnog vremena.
Radoholičari i uspjeh
A jesu li tzv. radoholičari samim time što su takvi zapravo uspješniji u poslu? Dolaze li brže do cilja? ‘Pretjerana usmjerenost poslu konstantno gura osobu do ruba njezine emocionalne i kognitivne izdržljivosti te dovodi do stalog propitivanja vještina i sposobnosti te je samo pitanje vremena kada će se narušiti učinkovito nošenje s profesionalnim, ali i ostalim ulogama. Uz to, radna okolina zahtijeva sve više i više ulaganja, raste nezadovoljstvo partnera/obitelji količinom (ne)provedenog zajedničkog vremena i sl. Na kraju je veliko pitanje koliko je stvarna učinkovitost ovakvog načina rada i koliko dugo netko može izdržati tempo bez posljedica. Profesorica Ivana Mrgan donosi i preporuke kako se uspješnije nositi s takvim izazovima:
• Radite na prilagodbi očekivanja od strane poslodavca, ali i suradnika – budite jasni oko toga kada i koliko ste dostupni za poslovne zadatke, a kada počinje vaše slobodno vrijeme.
• Razmislite što smatrate svojim glavnim profesionalnim, a što drugim životnim ciljevima – balansirajte i jedan i drugi aspekt života, jer su vam oba važna.
• Obratite pažnju na tjelesne znakove umora i iscrpljenosti i ‘slušajte’ ono što vam tijelo govori vezano za potrebu za kvalitetnim snom, zdravom prehranom, redovitom tjelesnom aktivnošću – provodite redovite preventivne zdravstvene preglede.
• Odmaknite se od maila, društvenih mreža i grupa te službenog mobitela u slobodno vrijeme
• Prevenirajte popunjavanje pauza i praznog hoda bavljenjem poslovnim sadržajima i kontaktima.
ŠEFOVI GLEDAJU CILJ, A NE IZVEDBU
Hrvoje Maleković, psiholog govori:
‘Poznata je scena u velikom kino hitu ‘War dogs’, kada Efraim Diveroli pita Davida Packouza: ‘Kako to da nitko nije na poslu i treba li svima podijeliti otkaze?’ Na to mu Packouz odgovori: ‘Nema ih jer je Božić’. Ta scena, onom tko obrati pažnju, opisuje samu bit problema: menadžeri gledaju kako ostvariti cilj, a na izvedbu rjeđe obraćaju pažnju.
Plaća i odgovornosti
U manjim tvrtkama uloga vlasnika i lidera/menadžera je stopljena u jednu. U takvim sredinama toleriranje duljeg ostajanja na poslu ovisi o karakteristikama ličnosti poslodavca. U velikim tvrtkama uloga lidera/menadžera odvojena je od vlasnika kapitala. Stoga bi se i ostajanje na poslu trebalo razlikovati kod menadžera i kod tzv. radnika s određenim mjesečnim primanjima. Menadžer prodaje uspjeh i požrtvovnost, a uvjeti se određuju menadžerskim ugovorom. Djelatnik s mjesečnim primanjem prodaje vrijeme provedeno na radu. Crta ličnosti koja se najviše povezuje s ovom pojavom je narcizam poslodavca ili menadžera te submisivnost i ovisnost posloprimca/djelatnika. Djelatnici u pravilu ne napuštaju kompaniju, već šefa s kojim nisu više mogli izdržati. Postoji cijeli niz istraživanja iz područja psihologije rada koja pokazuju koliko je odmora potrebno u aktivnostima fizičkog i intelektualnog rada, međutim ta se dostignuća rijetko primjenjuju jer menadžeri nisu upoznati s navedenim. Isto tako, često su na poslovima edukacije, procjenama sposobnosti i učinkovitosti zaposleni stručnjaci iz drugih područja, a ne psiholozi, kako bi to trebalo biti prema Zakonu o psihološkoj djelatnosti. Rezultat svega toga mogu biti mobing, absentizam, prezentizam, burnout sindromi i drugo. Čovjek se jednostavno mora odmoriti i naspavati, a treba zadovoljiti i ostale potrebe poput pripadnosti i ljubavi. To se ne može ako ste stalno na poslu. Međutim, postoje poslovi gdje je propisano koliko zaposlenik smije raditi te koliko se mora odmoriti između rada. To su uglavnom poslovi koji se bave onime što bi moglo imati teške posljedice za druge. Neki od tih poslova su poslovi motritelja na kontrolnim tornjevima, kapetana na prekooceanskim linijama, stražara u vojsci i sl.
Svatko je zamjenjiv
Dakako, postoje i ljudi koji nemaju privatni život ili koji miješaju privatno i poslovno. Takvi životni ‘gemišti’ u pravilu, dugoročno gledano, nemaju dobar ishod. Odlaskom u penziju takav čovjek jednostavno ostaje u nepodnošljivoj samoći. Dulje ostajanje na poslu u Hrvatskoj ima dodatnu dimenziju. S jedne strane, radnici su opterećeni kreditima, a nezaposlenih je oko 300 000. Na takav način ljudi postaju svjesni, ako oni neće prihvatiti ponuđene uvjete uvijek će se -naći netko tko hoće. Zbog tog razloga često se taj ‘prekovremeni rad’ niti ne plaća, a stanje se doživljava kao prešutni dogovor. Ono što bi moglo pomoći djelatnicima iz ove kategorije, koji ne žele ostajati na poslu izvan radnog vremena, jest da se različitim asertivnim tehnikama izbore za svoja prava.
Komentari