Sve više ljudi u Hrvatskoj odlazi na psihološko savjetovanje, ali malo njih se usudi to priznati. Najvažnije je zapamtiti da traženje pomoći nije nikakva sramota
Postoje osobe koje nemaju problema koji ih pritišću do te mjere da se s njima ne mogu nositi, ali žele raditi na sebi, pa odlaze na terapije ili pak razne autogene treninge za koje vjeruju da će unaprijediti njihovo samopouzdanje, radnu učinkovitost i odnose sa samima sobom i drugima.
Iako posljednjih godina stvari idu nabolje, na psihoterapiju se još uvijek prečesto gleda kao na bauk, a ne kao na neku vrstu mentalne higijene. Također, rijetki su oni koji shvaćaju da osoba ne mora bolovati od teške depresije, shizofrenije ili neke druge psihičke bolesti da bi potražila pomoć psihijatra, psihologa ili psihoterapeuta. Stoga, iako u Hrvatskoj sve više ljudi traži psihološku pomoć i odlazi na psihološko savjetovanje, malo je onih koji se, zbog predrasuda društva, to usude priznati. Važno je znati da traženje pomoći nije sramota i dok se to ne promijeni, teško je očekivati da će se promijeniti i društveni stereotipi.
Porast prodaje ‘self-help’ knjiga
Da ljudima treba pomoć, svjedoče i brojke o uzimanju antidepresiva koje su se u posljednjih deset godina udvostručile. Također, u većini nakladničkih kuća u našoj zemlji upravo su knjige o samopomoći najprodavanije, što upućuje na to da ljudi, priznali to ili ne, trebaju nekoga na koga će se osloniti u teškim trenucima. Prijatelji i obitelj katkad nisu dovoljni. Što kažu iskustva ljudi i stručnjaci?
Nije slabić onaj tko ne može sam riješiti problem
‘Danas su se po mojem mišljenju dosta promijenili stavovi o odlasku psihijatru. Poznajem puno ljudi koji odlaze na terapiju i ne srame se to priznati. Ipak, čini mi se da je to najčešće slučaj među visoko-obrazovanim ljudima. U našem društvu još uvijek postoji predrasuda da je slabić onaj tko nije u stanju sam riješiti problem. No iz svakodnevne prakse znamo da nam svima, kad imamo bilo kakav problem, uvijek pomogne razgovor s dragom osobom, pomogne nam da, ako ništa drugo, barem sagledamo situaciju s druge strane, iz šireg konteksta. Neki ljudi vole raditi na sebi, pa im odlazak na terapiju dođe kao svojevrsna mentalna higijena. Ipak, još je uvijek puno onih koji iz straha od osude okoline, odnosno zato da ih ne proglase ‘ludima’, odbijaju potražiti pomoć stručnjaka iako im je potrebna’, govori psihologinja Majda Rijavec.
ISKUSTVA S PSIHOTERAPIJE:
‘Oslobodila sam se navike na neuspjeh’, Marijana B. (42)
Terapija nije počela nimalo dobro za mene. Na nju sam se odlučila nakon traumatičnog razvoda od čovjeka za kojeg sam duboko vjerovala da je ljubav mojeg života. Na kraju prvog ciklusa terapije, nakon što sam psihijatrici otvorila dušu, ona je jednostavno zaključila: ‘Pa, taj je brak bio osuđen na propast.’ Željela sam da mi olakša stanje u kojem sam se nalazila, nisam tražila njezinu potvrdu da sam učinila pogrešku kad sam toliko dugo ostala u lošem braku. Odlučila sam da neće biti drugog ciklusa, ali bila sam očajna, bez vizije kako funkcionirati bez muža pa sam ipak pristala dolaziti na terapiju jednom tjedno idućih šest mjeseci. S vremenom mi se svidjela ta kognitivno-bihevioralna terapija koju je prakticirala. Naime, nisam imala ni vremena ni novca raspravljati o događajima iz djetinjstva u kojima bismo eventualno tražili razloge mojeg stanja danas, nego smo se koncentrirali na ono ‘sada’ i ‘ovdje’, naučila me kako utjecati na emocionalne krize koje mi se događaju te me upoznala s alatima koji mi mogu biti korisni u eventualnim vezama u budućnosti. Najkorisnija stvar koju sam naučila jest da svatko može sam birati kako će na njega utjecati neke okolnosti, odnosno da svatko može upravljati svojim osjećajima.
Novi pristup problemu
Primjerice, ako danas izađete s muškarcem, a on vam se sutradan više ne javlja, imate mogućnost izbora: biti očajni i gorčinu dalje širiti u sve pore svojeg života ili prihvatiti to kao prolazni dio života i ići dalje. Psihijatrica mi je često znala zadati domaću zadaću.
Morala sam zapisivati najznačajnije događaje toga dana, misli i osjećaje vezane za njih, kao i ono što sam poduzela u vezi s njima. Analiziranje vlastitih misli, osjećaja i postupaka korisna je metoda da bolje upoznate sebe i svoje potrebe. Još jedan koristan savjet moje psihijatrice bio je da pokušam svladati vještine u kojima nisam bila dobra. Ako se suočimo sa strahom od neuspjeha, postajemo otvoreniji za nove izazove i oslobađamo se od, kako sam ja to nazvala, ‘navike na neuspjeh’. Moj izbor nije bio naučiti svirati klavir ili popeti se na najveću planinu, što bi, vjerujem bilo korisno, već sam odlučila svojim ponašanjem, lošim raspoloženjem i očajnim stanjima u koja sam zapadala prestati zadavati sebi bol.
‘Naljutila sam se na kćer kad mi je predložila da potražim pomoć‘, Petra G. (61)
Dan je bio sunčan i neobično topao za početak ožujka. Mislila sam: ‘Ovaj dan ne može donijeti ništa loše!’ Iako sam već danima prije nego što sam trebala otići k liječniku imala želučane tegobe, toga dana uhvatio me neočekivani optimizam – bila sam uvjerena da će mi liječnik reći kako je tumor koji sam napipala na lijevoj dojci benigni. Ali nije bio. Čekala me mukotrpna borba za život.
Prije nego što sam oboljela uvijek sam mislila kako ću se, ako jednom obolim, lako nositi s bolešću.
No pokazalo se da sam psihički potpuno potonula. Dok je trajao prvi ciklus kemoterapije, sve je još nekako išlo svojim tijekom. Mučnine su bile nepodnošljive, kosu sam odmah izgubila, ali to je bio najmanji problem (iako prije nisam tako mislila), ali kad su mi nakon šest kemoterapija rekli da ću, nažalost, morati prolaziti još jedan ciklus, srušio mi se svijet. Tri godine prije toga izgubila sam supruga. Iako imamo dvoje već odrasle djece, koji su bili uz mene u najtežim trenucima, ipak sam se osjećala usamljeno, kao da nitko u potpunosti nije razumio ono što sam prolazila.
Kad mi je kći jednom predložila da potražim psihološku pomoć, naljutila sam se na nju. ‘Meni to ne treba!’ bio je moj komentar na njezine pokušaje da me uvjeri kako će mi sigurno biti lakše ako porazgovaram s nekim tko će mi otvoriti neke nove vidike. Dugo sam se opirala toj ideji, no onda sam u sredini drugog ciklusa kemoterapije i sama shvatila da se sve teže nosim s bolešću. Ne mogu reći da me je bilo strah umrijeti, najviše sam se plašila te nemoći da nešto promijenim, boli koja me je razarala, života kakav ću voditi čak i ako ozdravim i, naravno, osjećaja da sam drugima na teret. Pristala sam potražiti pomoć, no problem je bio što nisam znala kome se obratiti. Naime, željela sam se uključiti u grupnu terapiju, gdje bih zajedno sa ženama koje prolaze istu sudbinu kao i ja, pomažući sebi, pomagala istodobno i njima.
No kći je poznavala dobru psihoterapeutkinju i nagovorila me da ipak odem k njoj. Pomogli su mi ti individualni razgovori; nakon njih sam se uvijek osjećala bolje, no imala sam osjećaj kao da razgovaram s prijateljicom. Nisam se uspjela riješiti onog osjećaja da me nitko u potpunosti ne razumije. Nisam ni mogla očekivati da će me razumjeti netko tko nije doživio istu situaciju. Kemoterapije su danas iza mene, kao i prvi pregled nakon završetka terapije koji je pokazao da sam zdrava. Svaki se dan molim Bogu da tako i ostane. Nedavno sam čitala u novinama kako je u Zagrebu otvoren prvi Centar za psihološku pomoć ženama oboljelima od raka. Iako živim u Zaprešiću i nije mi zgodno često dolaziti, sretna sam da takvo što postoji.
Ljudi se danas teško nose sa svakodnevnim problemima koji su na neki način normalni, ali kad vas uza sve to ‘dohvati’ bolest, osjećate se potpuno prazno. Zato poručujem svima da se ne uzrujavaju zbog nebitnih stvari, a ako se pojave problemi s kojima se više ne mogu nositi, neka svakako potraže pomoć – prijatelja, člana obitelji, psihologa…, važno je ne prepustiti se samoći i tuzi.
Komentari