Odlazak u mirovinu mnogima je jedna je od najstresnijih promjena u životu, osobito onima koji nisu uspjeli stvoriti pozitivno socijalno okruženje. Njih će nedvojbeno sustići dijagnoza: stres od rasterećenja
Nedavno mi je u ordinaciju ušla lijepo dotjerana gospođa, čiji je vanjski izgled upućivao na to da je zdrava i zadovoljna. Spomenula je da čita Lisu i da je moje kolumne vesele te se došla posavjetovati jer misli da joj s hormonima nešto nije u redu. Nije se osjećala onako dobro kako je izvana izgledala. Sada je u mirovini, no cijeli život je provela na rukovodećim pozicijama, svakodnevno donosila odluke, radila pionirske pothvate i u svemu tome uživala. S mužem se razišla i nisu imali djecu. Zbog prirode posla, često se selila i živjela u različitim zemljama, a trenutačno živi u stanu u Zagrebu, nema nikakvih interesa i život joj se čini težak.
Nekada su promjene bile spore
Transformacija iz jedne faze života u drugu kod mnogih ljudi proizvodi veliki stres. Nisu svi jednako spremni za promjene. Nekada, ne tako davno, promjene su bile spore; danas se moramo mijenjati često, a to može uzrokovati veliki emocionalni potres. Dok je čovjek mlađi, lakše se mijenja i prilagođava, no kako godine odmiču, promjene postaju nepodnošljive za mnoge ljude. Najradije bi se začahurili u svoju kukuljicu gdje se osjećaju sigurno. No čovjek je socijalno biće i ne smije živjeti u kukuljici. Transformaciju iz faze rada u fazu mirovine psihički stabilna i realizirana osoba doživjet će kao nagradu. No svi oni koji misle da žive jedino dok su zaposleni i koji jedino u radu vide svoju vrijednost, to bi mogli doživjeti poprilično tragično. Dok su išli na posao i bili opterećeni, oni su živjeli, sada kad opterećenja više nema, oni su u stresu – od rasterećenja. Mnogi ljudi, a osobito oni koji su bili na rukovodećim pozicijama, ne raduju se mirovini. Dapače, ona ih plaši. Osobito ako nemaju neke svoje hobije ili obitelj; tada će im mirovina vjerojatno biti pravi pakao. One koji nisu uspjeli stvoriti pozitivno socijalno okruženje, u mirovini će nedvojbeno sustići dijagnoza: stres od rasterećenja. Mnogi umirovljenici tada i obole. Stres ima razorno djelovanje na tijelo. Od raznih degenerativnih bolesti i kroničnih bolova, pa sve do depresije i nesanice – umirovljenici na sebe mogu ‘navući’ svakave poremecaje. Namjerno kažem ‘navući’, jer dobrim dijelom mi sami kumujemo našim bolestima. Danas se zna da je, primjerice, za nastanak demencije i propadanja mozga genetika zaslužna samo 20%, dok 80% čini naše ponašanje i okolina.
Što možete učiniti za sebe?
Treba se prestati baviti drugima, a početi se baviti sobom. Čest je slučaj da se starije osobe ne slažu s mlađim članovima obitelji te im prigovaraju kako žive. To stvara bijes i ljutnju, što dovodi do povećane razine kortizola, stresnog hormona koji negativno djeluje na srce, mozak, crijeva i imunitet. Također, svaki dan treba oticći u šetnju i to barem 40 minuta, jer žustra šetnja znatno pospješuje
rad mozga. Utjecaj zraka, sunca, prisusnost ljudi… doprinijet će stvaranju pozitivnih eurotransmitera u mozgu i dovesti do osjećaja ispunjenosti i zadovoljstva. Također, postavite si kratkoročne ciljeve. Kad ih ispunite, u vašem će se mozgu pojaviti navala jednog neurotransmitera koji se zove dopamin. Svaki dan možete dizati svoj dopamin i osjećati se pobjednički ako svladate cilj koji
ste si zadali. Ciljevi trebaju biti lako dostižni, primjerice odlazak u kino ili kazalište, učlanjenje u nekakav zbor ili slično. Važno je zapitati se što volite i čime biste se željeli baviti. Često puta, kada mi u ordinaciju dođe mirovljenik koji boluje od neke kronične bolesti, pokušavam ga navesti na neku aktivnost koja bi ga zabavila, da manje misli o bolesti. No međutim, koliko god ja izmišljala, uvijek s druge strane postoji otpor, razlog zašto baš to ne može. Današnje mlade generacije svoj život započinju stresno. Čitav život su u konkurenciji s nekim, pa će većina njih, nažalost, u mirovini
obolijevati od nekih bolesti koje će još više opterećivati zajednicu, a pogotovo oslabiti obitelj. A slaba obitelj je osnova za produbljivanje stresa. Nema tog stresa koji obitelj ne može izliječiti. Izolacija od obitelji i zajednice put je u depresiju i bolest. Stariji ljudi mudrost su ovog svijeta, njih svatko treba i oni svoje ‘usluge’ moraju dijeliti. Treća životna dob je dob za davanje i altruizam, a ne za stjecanje. Kada se stvari tako postave, nema stresa. Svaki dan je dar koji – ako
ga započnemo s jednim ciljem i taj cilj ostvarimo – garantira da ćemo navečer spavati mirno, spokojno, zadovoljno i rasterećeno.
Komentari