Kada je napisao knjigu ‘Pohvala sporosti’, Carl Honoré nije ni slutio da će njegova ideja prerasti u svjetski pokret koji prkosi kultu brzine. Je li vrijeme da se vratimo u ‘normalne okvire’ i prestanemo stalno biti control freak koji živi u petoj brzini?
Koliko ste puta poželjeli da dan ima više od 24 sata kako biste stigli završiti sve poslove ili pomislili kako će vam glava puknuti od stresa, ludog ritma i nedostatka vremena? Užurbani način života
uzima sve veći danak, a umor, nervoza, tjeskoba i potištenost samo su neke od posljedica. Stoga ne čudi što veliki broj ljudi sve ozbiljnije razmišlja o slow moment alternativi. U knjizi ‘Pohvala sporosti, izazov kultu brzine’ Carl Honoré, nekadašnji brzoholik, savjetuje da pođemo njegovim putem u potrazi za laganijim tempom života. Ovaj kanadski novinar, koji živi u Londonu, opisuje trenutak kada se preobratio i postao predvodnik danas sve masovnijeg pokreta za usporavanje.
Priče prije spavanja
Prije desetak godina na rimskom aerodromu, čekajući svoj let, razgovarao je telefonom sa svojim urednikom, pokušavajući uštedjeti vrijeme. Kako bi te posljednje minute prije leta još bolje iskoristio, prelistavao je dnevne novine. Jedan naslov mu je privukao pažnju: ‘Priča prije spavanja za jednu minutu’. Radilo se o novom izdanju klasičnih dječjih bajki sažetih u 60 sekundi. Pokušavao je zapamtiti naziv izdavača da bi, čim stigne kući, naručio ovu ‘savršenu’ literaturu koja će mu uštedjeti vrijeme kad uspavljuje dijete. Odjednom mu je sinulo. “Jesam li sasvim poludio?”, upitao se. U glavi tadašnjeg brzoholika, koji je štedio svaku sekundu i radio tri-četiri stvari odjednom, počela su se množiti pitanja: zašto smo svi u tolikoj žurbi, ima li lijeka protiv stalnog nedostatka vremena te možemo li usporiti svoj život?
“Život mi se pretvorio u neprekidnu utrku protiv sata. Uvijek sam bio u nekoj žurbi, brinuo se kako dobiti na vremenu i obaviti još više toga. Odjednom sam shvatio da se moje ubrzanje toliko otrglo kontroli da sam čak bio voljan projuriti kroz dragocjene trenutke svojeg života, kao što su oni sa
svojom djecom na kraju dana. Razmišljao sam da mora postojati bolji način, jer živjeti na pokretnoj traci baš i nije neki život. Stoga sam počeo istraživati mogućnost kako ubaciti u nižu brzinu”, kaže Honoré, osnivač i glavni aktivist pokreta slow living.
Preopterećeni informacijama
Ljudi u cijelom svijetu okružuju se novim sredstvima komunikacije (iPod, iPhone, Facebook). Uvijek i svugdje, u bilo koje doba dana ili noći, dostupni smo svima. Prema novim istraživanjima, ovakav način života, za koji mnogi kažu da je moderan i inspirativan, da pruža puno mogućnosti, da olakšava
funkcioniranje zbog brzog protoka informacija…, zapravo je golem izvor stresa i dosade koja smanjuje našu sposobnost koncentracije. Naš mozak ne prestaje raditi i stoga se teže koncentriramo onda kada je to zaista potrebno. Slow moment alternativa znači: isključite se, ugasite sve! Pokušajte bar jedan dan ne koristiti mobitel ili pak jednom ili dvaput mjesečno zaboravite na mailove ili društvene mreže. Američki psiholog Elisha Goldstein, specijalist za stres, kaže da je prestanak upotrebe Facebooka postao izazov podjednak prestanku pušenja. I upravo zbog toga ideja o usporavanju života nije nimalo jednostavna za provedbu, tj. zahtijeva vrlo veliku disciplinu i snagu karaktera.
Zaboravljamo uživati
Brz način života donio nam je još jednu ovisnost, onu o brzoj hrani. Pod tim nazivom misli se i na pripremu hrane koju kao polugotovu kupujemo u trgovinama ili pak na prečesto naručivanje obroka iz restorana umjesto kuhanja. Na pauzi vam sigurno treba manje od 20 minuta da progutate ručak. Činjenica je da jedemo sve brže, da zaboravljamo uživati u jelu te da rijetko razmišljamo o kvaliteti namirnica koje unosimo. Svjestan toga, talijanski pisac i novinar Carlo Petrini još je 1986. godine osnovao Međunarodnu fondaciju Slow food kako bi, među ostalim, promovirao kult hrane i vina, kao i zdrav način prehrane, te njegovao tradicionalne načine uzgoja i prerade hrane. Treba naučiti koliko je važno jesti polako, uživati u hrani, dopustiti nepcu da osjete ukuse… Zašto? Da bismo cijenili ono što imamo na tanjuru, moramo naučiti razlikovati namirnice, znati njihovo podrijetlo i način pripreme. Tada ćemo valjda lakše shvatiti važnost ‘filozofije usporavanja’ u svim aspektima života.
Komentari