Zašto se muškarci (ali i sve veći broj žena!) boje odrasti? Posljednjih godina svjedoci smo toga da se mladi ljudi sve kasnije odlučuju za brak i djecu, ali i općenito za osamostaljivanje i odlazak od roditelja. Je li strah od rutine glavni krivac i mogu li se takve osobe ikada promijeniti?
Je li i vas, i to ne jednom, nasamario neki Petar Pan? Uzeo vas pod ruku i vinuo u visine? Let je, naravno, kratko trajao, dok je prizemljenje bilo i više nego bolno. On je šarmantan, prekrasan i apsolutno i posve – neozbiljan. Sindrom Petra Pana (engl. Peter Pan Syndrome) najčešće se javlja u muškaraca, dok je u žena nešto rjeđi. Taj sindrom karakterizira žudnja za slobodom i užicima te strah od okova i vezivanja. Uživanje je, dakako, sastavni dio života, no je li jedino to život?
Sindrom Petra Pana nikad nije bio tako prisutan kao u dvadeset i prvom stoljeću. Sa sve boljim i većim mogućnostima žene postaju sve nesigurnije i nerazumnije, a muškarci neodlučniji. Žele sve, ali i svega se boje. No, ruku na srce, ponekad je dobro bojati se. U trenucima straha ljudi su oprezniji, međutim, što kad strah počne sprečavati osobni napredak?
Trebamo ići u korak s godinama, katkad naprasno odrasti i bez
oklijevanja pozvati ljubav te stvoriti suživot. Muškarac Petar Pan zapravo je uplašeni dječačić. Mijenja djevojke, ‘skače’ iz jedne ljubavne veze u drugu i boji se monogamije. Njegov je tip djevojke Wendy, nipošto Zvončica. Međutim, ljubavna veza između Petra Pana i Wendy je nemoguća, a Zvončica je ta koja uzaludno nastavlja slijediti Petra Pana. Rađa li se muškarac kao Petar Pan? Što smo naslijedili, a što stekli?
“Vječno pitanje je što smo naslijedili, a što stekli (nature vs. nurture). Naši obrasci funkcioniranja i formirane osobine ličnosti su rezultat i jednog i drugog, pa bi tako odgovor na ovo pitanje bio da se rađamo s određenim predispozicijama za ovaj način funkcioniranja, no hoćemo li ih zaista razviti u te specifične obrasce i postati Petar Pan (ili Wendy, ili možda Zvončica) ovisit će o našim iskustvima te odnosima s roditeljima i okolinom. Neki autori ističu da je za
razvoj sindroma Petra Pana ključan upravo prezaštitnički odgoj. Naime, roditelji koji previše štite i premalo potiču na samostalnost zapravo svojoj djeci kontinuirano šalju poruku da se nisu sposobna sama pobrinuti za sebe, nego to oni moraju učiniti za njih. I iako to ponajprije proizlazi iz strahova samih roditelja, a ne iz svjesnog uvjerenja da je njihovo dijete bespomoćno, oni mirniji, poslušniji,
manje pustolovni (a što bi bile neke urođene karakteristike, tj. crte temperamenta) s vremenom će u to povjerovati te će takvo uvjerenje postati dio njihove osobnosti i u odrasloj dobi”, kaže Ana Vodanović Kosić, profesorica psihologije (Mens Sana, ordinacija za psihološke tretmane, biofeedback i psihosomatiku).
Geni, dakako, igraju ulogu u osobinama ličnosti, ali u posljednje vrijeme čini se da mlađe generacije sve češće izbjegavaju odgovornost i okreću leđa ljubavi navodeći za to razne izlike. Je li, primjerice, nezaposlenost dobar izgovor za nemir i nemogućnost
da se smire? “Naravno da nije dobar izgovor. Barem ne dovoljno dobar. Naprotiv, ekonomska nesigurnost i/ili neizvjesnost mogla bi biti razlog više da potražimo emocionalnu sigurnost u stabilnoj vezi. Čini mi se da je veći problem u poruci koju sve češće primamo kroz
sve moguće kanale, a ta je da su rutina i životna kolotečina nešto strašno”, kaže prof. Vodanović Kosić.
Upadamo u rutinu
Čak je i u govoru uvriježen izraz ‘upasti u rutinu’, kao da je riječ o zamci u kojoj nas čeka smrt! “Pa to onda ide otprilike ovako: škola
+ posao +brak/veza + djeca = dosadna svakodnevica, rutina i kolotečina ili život bez uzbuđenja, ostvarivanja snova, ispunjavanja potencijala, gubitak identiteta, psihički zatvor, sivilo… Onda zaista nije čudno da ima sve više onih koji to žele izbjeći. No pritom se zanemaruje to da nam upravo određena doza rutine donosi osjećaj sigurnosti i stabilnost”, kaže prof. Vodanović Kosić i naglašava kako preuzimanje odgovornosti ne mora biti karta za robovanje navikama
i obavezama, nego izvor osjećaja postignuća i samoaktualizacije. “Tu bih možda izdvojila odluku o (ne) roditeljstvu, koja nije uvijek izbjegavanje odgovornosti. Naime, ako govorimo o sindromu Petra Pana kako ga je opisao dr. Dan Kiley, onda se izbjegavanje roditeljstva može protumačiti kao odbijanje obaveze koja bi ozbiljno mogla ugroziti njihovu dječju slobodu i komoditet. No danas
se neki ljudi teško odlučuju imati djecu jer misle da im u ovim nesigurnim uvjetima u kojima živimo neće moći osigurati sretan i kvalitetan život. To je pak tema sama za sebe i otvara niz pitanja”, objašnjava Ana Vodanović Kosić.
Jeste li Wendy ili Zvončica?
Njezinu kolegicu Josipu Bosak upitali smo kakva žena eventualno može promijeniti Petra Pana. Može li Petar Pan uopće postati nalik prinčevima iz bajki – odmjeren, pažljiv, vjeran – emocionalno i socijalno inteligentan? “Svi se mi možemo promijeniti, samo
je pitanje želimo li to. Petar Pan se može promijeniti u onom trenutku kada on odluči da je spreman na to. Kada je Petar Pan na kraju stvarne priče vratio Wendy njezinim roditeljima, on je odlučio vratiti se u Nigdjezemsku i ostati tamo živjeti. I tko je otišao s njim? Zvončica. Dakle, Petar Pan će birati, a i njega će izabrati. Izabrat će ga tip žene koja je Wendy – brižna, majčinski tip, osoba koja ga bezuvjetno voli. I to je ono što njemu treba. On želi Wendy pokraj
sebe kako bi uvijek imao nekoga na koga se može osloniti, nekoga tko će predstavljati majčinsku figuru u njegovu životu. S druge strane imamo i Zvončicu, koja također voli Petra Pana. Ona je pak više nalik njemu, avanturistički tip i nemirna duha, ali isto tako želi Petra samo za sebe. Petar Pan nema tako veliku želju biti sa Zvončicom jer mu ona ne pruža takvu sigurnost kao Wendy”, objašnjava Josipa Bosak, magistra psihologije (Mens Sana) i napominje kako dr. Dan Kiley u svojoj knjizi objašnjava da žena može promijeniti Petra Pana samo ako promijeni sebe. No nemojmo to shvatiti kao nekakav šovinizam (iako Petar Pan, prema ovom autoru, ima i tih osobina). On smatra da žena treba željeti promijeniti sebe kako više ne bi bila Wendy i kako bi više nalikovala Zvončici.
“Potrebno je naći balans između te dvije osobine. Ako žena sebe mijenja samo zbog Petra Pana, a ne zbog same sebe, onda ponovno čini ono što bi učinila i Wendy ili svaka druga požrtvovna
majka. Zato ona treba težiti tomu da ispunjava sebe i svoje ciljeve,
da traži nešto što nju čini sretnom, kako bi od Petra Pana stvorila muškarca koji je spreman jednako ulagati u odnos, tj. prihvatiti to kao odnos između dvoje ravnopravnih odraslih ljudi, a ne kao odnos između majke i djeteta. Ako nakon te promjene on i dalje ostane Petar Pan, dr. Kiley savjetuje da prekine vezu, ali da ostane ta nova osoba i da se ne vraća više u lik Wendy kako ne bi privukla još jednog Petra Pana”, savjetuje psihologinja Bosak.
I žene su poput Petra Pana
I među ženama ima onih koje su poput Petra Pana – djetinjaste, nespremne preuzeti rizik i nezrele. Ipak, 80 posto osoba s ovim obilježjima su muškarci. “Žene koje ne žele odrasti su više poput Zvončice. One isto tako teško prihvaćaju zahtjeve odrasle dobi, u
stalnoj su potrazi za avanturama i teško ostaju na istome mjestu. No razlika je u tome što one ne žele ostati s roditeljima, ne žele ovisiti ni o kome, ali i za razliku od Petra Pana teže tomu da nađu tu svoju osobu – The One. Traže svog Petra Pana i najčešće ne uspijevaju održati takvu vezu jer, kao što smo rekli, Petar više želi Wendy, a Zvončica mu predstavlja zabavu. Tako da na kraju priče Zvončica i dalje ide za Petrom u Nigdjezemsku, ostaje uz njega kao dobra prijateljica, s kojom se on može zabavljati”, kaže psihologinja
Josipa Bosak.
Na što obratiti pozornost?
Dakle, sudeći prema svemu, izbor je na svakome od nas – želimo li radije biti Zvončica ili Wendy? Iako mnoge jasno znaju što žele, a
što im je neprihvatljivo, sve teorije padaju u vodu kad je ljubav u pitanju. Nemali broj žena iznenadi se vlastitim postupcima i onime što su spremne napraviti zbog ljubavi. Kad kemija proradi, ambiciozne, razborite i samosvjesne žene u trenutku se pretvaraju u svoju suprotnost. Ako k tome još naiđu na Petra Pana, koji će ih razoružati svojom slatkorječivošću i šarmom, žene u potpunosti
upadaju u zamku u kojoj, znaju to dobro, neće biti sretne, niti će dobiti ljubav koju trebaju, no bez razmišljanja hrle u nju. Neobjašnjiv je taj fenomen zaljubljivanja u takvu vrstu muškaraca, koji, slažu se i psiholozi, rijetko kada ikoga usreće. Možda je stvar u šarmu, jer su takvi muškarci često omiljeni u društvu, zabavni, komunikativni, vole
se isticati (iako mnogi iza te maske kriju svoju nesigurnost), skloni su pustolovinama… S druge pak strane, tih se karakteristika morate paziti! Emotivno su vrlo nezreli, stalno traže pažnju i žele da im se divite, nikada nisu sigurni u ono što osjećaju, izbjegavaju ozbiljne
razgovore, a uspaniče se kad je ‘na tapeti’ tema o zajedničkoj budućnosti; jako su privrženi majci, i to do te mjere da dopuštaju da im ona u potpunosti kontrolira život i odlučuje umjesto njih; teško podnose autoritet (pa često i gube ili mijenjaju poslove, jer ni sa čim nisu zadovoljni, a za sve loše okrivljuju, naravno, druge). Jedina dobra stvar je ta što su mnogi od njih dobri očevi, jer su s djecom
više-manje na istoj razini.
Komentari