Ako mi u realnosti vidimo brojne mogućnosti za ostvarenje nekog svog sna, okolina će nam reći da se okanimo sanjarenja
Pod pojmom odrastanja mnogi podrazumijevanju tzv. suočavanje s realnošću, što znači bespogovorno prihvaćanje očekivanja koje pred nas stavlja društvo. Drugim riječima, ako mi u realnosti vidimo brojne mogućnosti za ostvarenje nekog našeg sna, većina ljudi koji nas okružuju će nam dobronamjerno savjetovati da se okanimo praznih sanjarenja te se usmjerimo na nešto što nam omogućava sigurnost, dobre prihode i miran život, zahvaljujući već utabanim stazama.
Svaki iskorak iz njih donosi brojne rizike koji mogu imati velike posljedice na nas i na one oko nas. S jedne strane to je svakako točno, ali s druge strane jesmo li svjesni koju cijenu plaćamo za to? Znamo li da to znači odustajanje od sebe i nekih ideja koje možda mogu biti put do stvarno ispunjenog života?
Znamo li da ćemo u tu svrhu morati ‘zaboraviti’ možda i veliki dio sebe kako bismo se mogli što bolje uklopiti u nešto u čemu ne vidimo smisao? I je li život nešto što trebamo što sigurnije ‘odživjeti’ ili ipak trebamo težiti da u njemu ostvarimo ono prema čemu nas vuče srce? I zašto bi korporacija bila bolji odabir od, primjerice, bavljenja uzgojem ekorajčica, ako je upravo to ono u čemu vidimo smisao? Možda nam neće odmah omogućiti vrhunsku zaradu, ali nam može svakodnevno izmamiti osmijeh i osjećaj zadovoljstva da smo upravo na mjestu na kojem osjećamo da trebamo biti, što je svakako neprocjenjivo.
Zato pravo odrastanje nije povezano s automatskim prihvaćanjem dužnosti koje drugi postavljaju pred nas, nego s pravim razumijevanjem sebe i osvještavanjem onoga što vidimo kao svoj životni put, pa tek u skladu s time i prihvaćanjem svih odgovornosti koje nosi naš odabir.
Komentari