Zvuči čudno, ali nekim se ženama doista podsvjesno sviđa biti drugima uvijek na raspolaganju. Iako su zbog tog svojeg statusa - koji ih ‘troši’ i mentalno i fizički - često ljute, ništa ne čine da to promijene. Prepoznajte greške koje vas vode prema toj ulozi
Uživanje u ulozi žrtve nešto je što – za razliku od žena – nikada nećete vidjeti kod muškaraca. Iako im sve to stvara veliko opterećenje i ‘troši’ ih i mentalno i fizički, mnoge žene ustvari se ne žele odreći tog svojeg statusa (premda vam to većina neće priznati!). O ovom svojevrsnom psihološkom fenomenu razgovarali smo s domaćim stručnjakinjama koje su nam otkrile kako izaći iz tog začaranog kruga nezadovoljstva i frustracija te kako uopće prepoznati problem.
Na meni je sve!
‘Takve žene ćemo prepoznati po rečenicama koje često izgovaraju, a to su: ‘Na meni je sve!’, ‘Nitko mi ne želi pomoći!’ i sl. Žene- žrtve su sklone druge kriviti za probleme u svom životu, često su ljute i agresivne. Ali, što je najbolje, ženama žrtvama se podsvjesno ta uloga sviđa (iako se non- stop jadaju i nije im lako) jer im ona ulijeva sigurnost. Stručno se to naziva i zona komfora – naime, komfor ne znači samo ležati negdje uz bazen, već komfor može predstavljati i područje koje je nama poznato i znamo što od njega možemo očekivati i zbog toga nam se sviđa biti u tom području, iako smo nezadovoljni’, kaže life coach i NLP praktičarka Ivana Mišić, koja klijenticama koje upadnu u takvu ulogu i ne znaju kako to promijeniti prvo kaže kako moraju preuzeti svoj dio odgovornosti.
‘To znači da se prvo moraju zapitati je li istina da nemaju nikoga koga bi pitale za pomoć. Odnosno, jesu li ikada zatražile pomoć i jesu li u stanju delegirati dnevne obveze. I kada si postave ta pitanja, usmjeravam ih da razgovaraju sa svojim partnerom – ali ključ je u asertivnoj komunikaciji (asertivnost ne znači prihvatiti sve što drugi kaže, već izreći drugome svoje želje i potrebe, ali da to bude u redu i za drugu osobu). Naime, pokazalo se kako su muškarci uistinu otvoreni za promjene i jako žele usrećiti svoje partnerice, ali ne znaju kako to učiniti’, kaže ova stručnjakinja.
A kada ih žene počnu napadati, u smislu ‘ti si napravio ovo ili nisi napravio ono…’, oni počinju zauzimati obrambeni stav. Zato je potrebno imati miran ton i služiti se ljubaznim rečenicama kako bismo izrekli što nas muči. Dobar savjet je zajedno na papir napisati koje bi bile obveze obitelji, a kojih se svi ukućani trebaju pridržavati. Također, potrebno je znati da promjene neće nastupiti odmah, već s vremenom i uz puno vježbanja. Zašto su žene te koje najčešće upadaju u ulogu žrtve?
Manjak samopouzdanja
‘Uglavnom zato jer smo tako odgojene na području u kojem živimo: patrijarhalno. Uzimajući u obzir uvjerenja koja imamo odmalena; utjecaj okoline – lako je upasti u tu ulogu. Često osoba nije svjesna sebe i onda je lakše biti svjestan drugih kojima želiš pomoći, ali i koji su krivi za sve. Učili su nas da je žrtvovati se zapravo nešto dobro i plemenito’, pojašnjava Ivana Mišić, napominjući kako žene-žrtve uvijek zakidaju sebe, čak i kad drugi od njih to ne zahtijevaju. Tome su osobito sklone mlade žene, no nakon četrdesetih žene ipak počinju glasno negodovati jer su već umorne od toga, potrošene… Ipak, žrtve vole svoju ulogu jer znaju tko je krivac, jer su važne, jer mogu provocirati grižnju savjesti kod drugih, skretati pažnju na sebe. Žrtvi je potrebno da bude nesretna, te će ona na bilo koji način pronaći razlog.
‘Takvom obliku ponašanja sklone su žene koje nemaju dovoljno samopouzdanja i na taj način se opravdavaju. Jer, puno je lakše živjeti bez preuzimanja odgovornosti i sa stavom da su svi drugi krivi. Formalno obrazovanje također ne utječe na takvo ponašanje’, kaže stručnjakinja i naglašava da, dokle god okruženje podržava tu ulogu žrtve i hrani je tako što se osjeća krivim za žrtvine situacije i težinu, sluša jadikovke, odobrava sve optužbe, žrtva ispunjava svoju ulogu i nastavlja dalje.
‘Odmalena je djecu potrebno učiti da slušaju sebe i da znaju što su im obveze i što odgovornosti, po fazama života. Zadaća roditelja je odgojiti osobu sposobnu da se sama brine o sebi, da zna što hoće i koliko može, da zna koje su joj obveze u obitelji i na poslu. Trebamo znati to sve organizirati, delegirati i planirati. Kad osvijestimo da smo sami stvaratelji svoga života te da nitko, ali baš nitko nije kriv za naše rezultate jer sve kreiramo sami, tada ćemo uzeti život u svoje ruke i zapravo biti odgovorni za sve’, kaže Ivana Mišić.
Nekada se šutjelo i trpjelo
No ipak, za osobe koje su već u takvoj nezavidnoj situaciji najvažniji korak je osvijestiti situaciju i prihvatiti je kao vlastiti put. Ako i dalje imamo nekoga kao krivca za sve, nismo svjesni da smo sami ušli u to pa tada nećemo moći niti izaći iz problema. I zato, takvim se osobama preporučuje pronalaženje i izgradnja sebe i svojih snaga, odnosno samopoštovanja. Mnogi misle da su današnje žene više sklone ‘upasti’ u jednu takvu ulogu nego naše bake, no Ivana Mišić tvrdi da današnje generacije nisu bitno drugačije od prijašnjih. Patrijarhalni odgoj itekako je rađao žrtve, no žene su tada šutjele i trpjele, a danas govore glasno.
Kako odrediti prioritete?
Zadnjih desetljeća zadaci su puno brojniji i zato je potrebno organizirati se unutar dana, sata, tjedna, mjeseca… Tada ćemo i godinu imati posloženu. Mnogi ljudi pogrešno misle da se lako mogu sami organizirati, no to baš i nije tako jednostavno jer nemaju vještine, te upadaju u žalost, kasnije i u ljutnju radi stalnog nedostatka vremena. Onda nedostatak vremena počinju koristiti kao izliku i propuštaju važne stvari u svom životu, a vrijeme neumoljivo prolazi. Važni koraci su, savjetuje Ivana Mišić, vjerovati u sebe, imati svoj cilj te odrediti prioritete. Izuzetno je važno napisati ciljeve i to kratkoročne, srednjoročne i dugoročne, kao i posložiti obveze u tjednu te ih doslovno implementirati u kalendar koji može biti u rokovniku, na mobitelu, laptopu, na papiru. Isto tako, važno je izbaciti van sve što nije prioritet, a posebno obratiti pažnju i pratiti ‘kradljivce vremena’. Prije toga je potrebno napraviti analizu i detektirati koji su to (svatko od nas ima svoje).
Komentari