Kao što je prirodna naša potreba za pripadanjem, tako je prirodna i potreba za individualnošću. Psihoterapeutkinja Mara Orehovec pojašnjava zašto je dobro priuštiti sebi malo osame te kako ne prijeći granicu koja ‘čuva’ ravnotežu između pretjerivanja u osami, ali i ovisnosti o drugima
Vjerujemo da ćete se složiti kako je biti solo igrač u životu poprilično nezahvalna pozicija, zar ne? I to u svim njegovim segmentima – živjeti sam, biti neovisan na poslu i preferirati samostalan rad (bez ekipe) ili se ne priklanjati nijednom klanu, pa sve do toga da imate naviku sami odlaziti na planinarenje, u kino, šoping ili pak na kavu ili u restoran. Mnogima će ova posljednja grupa aktivnosti biti potpuna nepoznanica jer su izrazito timski igrači i vole sve raditi u društvu drugih ljudi pa ne mogu zamisliti da, primjerice, žive sami.
U dobrom društvu sebe samog
No, ovakva pojava je sve češća u današnjem društvu. Sve manja prisutnost i značenje društvenih normi, naglašavanje individualizma, popularizacija putovanja, poglavito backpackinga, spontaniji način komunikacije i općenito porast sloboda djelovanja, načina života i svih drugih izbora za posljedicu imaju i tzv. solo igrače. Usprkos svemu tome, predrasude ipak postoje – solo igrači još su uvijek određeno ‘čuđenje u svijetu’. Imaju li pravo oni koji misle da sa solo igračima nešto nije u redu? Jer, i otuđenje i samodostatnost je pridonijelo njihovu porastu, a to svakako nisu vrline koje bismo trebali slijediti. Psihoterapeutkinja Mara Orehovec smatra kako nema ništa neobično niti negativno u tome da ljudi ponekad vole neke aktivnosti obavljati u, kako kaže, ‘dobrom’ društvu njih samih. ‘Radi se o osobama koje prepoznajemo kao introverte, osobe koje su fokusirane na svoj unutarnji svijet, misli i emocije. To je ugodan osjećaj neovisnosti, sigurnosti i nedodirljivosti. To je zapravo onaj osjećaj mira koji svaki čovjek u nekim situacijama priželjkuje’, smatra prof. Orehovec. No, ne postoji čvrsta teorija ili tip osobnosti koja opisuje solo igrače, pa i ekstroverti mogu biti istovremeno oni koji vole prakticirati neke načelno društvene aktivnosti poput odlaska u kino ili izlet – sami. Mara Orehovec primjećuje da su upravo ekstrovertirani solo igrači česta pojava i da takvo ponašanje pokazuje i osobu koja balansira i prilagođava se promjenama u socijalnoj okolini. Kada je o razlozima riječ, prof. Orehovec mišljenja je kako pojavu solo igrača možemo pratiti kroz evoluciju kao utjecaj okoline na pojedinca, te na koncu globalnih promjena na društvo. ‘Danas se trend osamljivanja pojavljuje kao mogući odgovor na globalne promjene koje su započele još ranih 80-ih prošlog stoljeća, a unazad 20-ak godina sve se više uočavaju. Velike razlike u društvu, zahtjevi i poticanje rivaliteta tijekom školovanja, utrka za traženjem dobrog posla i mjesta u društvu – sve to utječe na porast individualnosti koja postaje obrazac ponašanja i ponavlja se, obrazlaže prof. Orehovec. Kao što je prirodna naša potreba za pripadanjem, tako je prirodna i potreba za individualnošću. No, nijedna krajnost, pa tako ni u ovim slučajevima, nije poželjna.
Ne treba se bojati biti sam
Želja za osamljivanjem može doista prerasti u asocijalnost i otuđivanje od društva i u to da se teže odlučujemo preuzeti odgovornost partnerskog života i roditeljstva, a naša pretjerana privrženost određenim osobama (obitelji, djeci, partneru) u nesamostalnost i nemogućnost da se sagledamo kao jedinke i da paralelno s partnerskim odnosom, imamo i svoju osobnost i razvijen unutarnji život, svoje male gušte koje prakticiramo ‘solo’. ‘Prirodno je da želimo partnerstvo, pripadanje i ljubav. No, mnogi se boje osamljenosti, što nije dobro. Poželjno je priuštiti si malo osame i razmišljanja o svojim postupcima ili planovima. S druge strane, solo putovanje i solo izbor prihvatljiv je i dobar izbor dok ne postane obrazac ponašanja koji postaje ugrožavajući toj osobi ili njegovoj okolini. Ili sve dok ne mislimo da nikoga ne trebamo, ili da nitko ne treba nas da bismo bili sretni ili pak ispunjeni’, zaključuje Mara Orehovec. Ova životna ravnoteža koju predlaže naša sugovornica, upućuje nas da razmislimo jesmo li možda neke dobre stvari u životu propustili zbog nesklonosti povremenom soliranju ili smo se pak njegovim pretjeranim prakticiranjem previše otuđili od drugih i zatvorili u svoj mali mikrokozmos.
Komentari