Zašto mladi ljudi zaziru od ‘vezivanja’ i koji su najčešći razlozi što postotak samaca u svim zemljama EU, pa tako i u Hrvatskoj, raste iz godine u godinu? Zašto usamljenost nije odrednica života samaca i što na sve kažu oni s puno ‘solerskog’ staža
Iako Hrvatska još nije dosegnula postotak samaca koji imaju mnoge razvijenije zemlje EU, broj ljudi koji odabiru ‘solo’ status ili su u njemu stjecajem životnih okolnosti u stalnom je porastu. Karijera, obrazovanje, promjene društvenih očekivanja, promjena percepcije samih mladih koji očekuju da prije zasnivanja obitelji moraju imati sve posloženo…, samo su neki od razloga što samački život danas sve češće postaje i stvar izbora. Također, sve veći postotak razvoda brakova, tj. traume koje neki doživljavaju gledajući loš brak svojih roditelja, utječu na to da nove generacije zaziru od – ‘vezivanja’.
Roditelji kao uzor
‘Kaže se da svaka medalja ima dva lica, pa tako neka djeca koja su svjedočila lošem braku svojih roditelja ipak odrastu u uzorne bračne partnere i roditelje, no neka ni pod koju cijenu ne žele preuzeti te uloge. Nije nikada odlučujuće ono što nam se dogodilo, ako to nisu baš neke ekstremne situacije, već ono kako smo mi s time izašli na kraj, kako se s time nosimo i kako to ugrađujemo u svoja iskustva i osobnost’, pojašnjava psihologinja prof.dr.sc. Mirjana Krizmanić te napominje kako samce – što su neki skloni činiti – ne možemo svrstavati u određeni tip osobe. Ima samaca koji su izrazito društveni ljudi, ali ne žele ući u brak ili još nisu našli pravu osobu, kao i onih zatvorenih i povučenih.
‘Rekla bih da čak brže uđu u brak ti zatvoreni i povučeni, jer je njima teže naći široko društvo i prijatelje nego vrlo ekstrovetiranim i društvenim ljudima. Ne smijemo zaboraviti ni one osobe koje su predane svom pozivu ili poslu pa su jednostavno navikle živjeti same i ništa im ne nedostaje. Ili strepe da ne bi mogle uz svoju predanost radu naći vremena za trajnu vezu’, pojašnjava prof. dr.sc. Krizmanić.
Unatoč predrasudama, i samci mogu imati romantične veze i prijatelje pa nemaju osjećaj da nešto gube, a oni koji uđu u brak mogu imati osjećaj da su izgubili slobodu, da se više ne mogu družiti s prijateljima na način kako su to činili do tada. ‘Interpersonalni odnosi su kompleksni i pod utjecajem velikog broja čimbenika koji na njih djeluju i pozitivno i negativno, pa vjerojatno svaka osoba ima svoju manje ili više specifičnu kombinaciju takvih utjecaja’, smatra prof.dr.sc. Krizmanić.
Iako živimo u doba najvećih sloboda i prava na izbor, još se nerijetko i u našem društvu nekako poprijeko gleda na samce. ‘Osobno smatram da društvo ne smije stigmatizirati samce. S kojim pravom bismo osuđivali nečiji način života, naročito onda kad i ne znamo je li to osobni izbor te osobe ili jednostavno posljedica okolnosti u kojima je živjela’, kategorična je prof.dr.sc. Krizmanić.
Porez na samački život
Neke skandinavske zemlje koje obično uzimamo za uzor u poštivanju prava na vlastiti izbor stila i načina života išle su čak dotle da su uvele porez na samački život. Prof. Krizmanić je protiv toga jer samački status nije uvijek posljedica osobnog izbora, već se život jednostavno tako posloži. Ona smatra kako broj samaca u Hrvatskoj još uvijek nije ni blizu onom u zapadnim zemljama. Dapače, mi niti ne znamo stvarnu brojku jer u Hrvatskoj često među samce ubrajamo i ljude koji žive u izvanbračnoj zajednici. Iako svoj odnos nisu pravno regulirali, oni nisu samci. Osim toga, zbog većeg broja razvoda, samcima postaju i parovi koju su nekada bili u braku, pa prave podatke niti ne možemo znati dok nemamo dobrih statističkih podataka.
Puno je izvora radosti
Uvriježeno je javno mnijenje kako su samci ujedno i usamljene osobe. U stvarnom životu to često nije tako. Upravo suprotno, samim time što ih ne ograničavaju obveze obiteljskog života, samci često vode vrlo sadržajan život. ‘Čovjek može i u braku biti usamljen zbog nerazumijevanja, pomanjkanja naklonosti i niza drugih razloga, a osoba koja živi sama ne mora se osjećati usamljenom, jer ima mnogo prijatelja ili ima kućnog ljubimca, posao koji je zaokuplja, puno hobija i slično’, pojašnjava prof.dr.sc. Krizmanić. Kako će neka osoba ispuniti svoje vrijeme, ovisi o dobi, spolu, socioekonomskom statusu, zdravlju, radnom statusu, broju prijatelja, hobija i drugih različitih izvora radosti. ‘Svako mora sam za sebe pronaći najbolji način življenja, ne životarenja, već življenja, a to uključuje razne izvore radosti, od kojih mnogi i ne traže neka značajna ili čak ikakva materijalna sredstva’, kaže prof.dr.sc. Krizmanić. Svatko je, dakako, za sebe u svakom svom izboru ili stjecaju okolnosti individualna priča. Oni kojima je životni cilj bio i ostao osnovati obitelj, imati djecu i omogućiti im da odrastu u zrele ljude, bit će sretniji u braku i u ulozi roditelja. Onima koji nikada nisu željeli postati roditelji, često je bolje živjeti samački ili u slobodnoj vezi. Sve su varijante života dobrodošle ako nikome ne štete te ako usrećujuone koji u njima žive. ‘Nitko nikome ne treba ni na čemu zavidjeti, jer je zavist beskorisna emocija koja nas samo opterećuje. Svatko treba nastojati u okolnostima u kojima živi pronaći izvore ugode i radosti pa živjeti svoj život onako kako najbolje može’, zaključuje prof.dr.sc. Krizmanić.
Komentari