Putopis: Kenija, tako siromašna, a tako predivna…

Nakon dva tjedna provedenih u Africi, našoj sugovornici Maji teško se 'vratiti' u realnost, a slike svih divota, ali i bijede koje se nagledala, snažno su utjecale na nju

‘O odlasku u Afriku maštala sam još kao djevojčica gledajući dokumentarce i filmove o tom ‘Crnom kontinentu’, a kad sam kao srednjoškolka pročitala knjigu ‘Bijela Masajka’, želja za odlaskom u Afriku u meni je bila još veća’, na samom početku ispričala nam je naša sugovornica Maja, kojoj se želja da posjeti i neko vrijeme boravi u Africi nedavno i ispunila. Obzirom da posljednjih godina dosta putuje, kaže da osim što joj godi upoznavanje novih kultura, ljudi i njihovih načina života, ono što je dodatno ispunjava jest činjenica da stalno iznova upoznaje samu sebe.

‘U Keniju sam otputovala nakon Božića i ostala dva tjedna, jer mi poslovne obveze više nisu dopuštale. Kratko, ali slatko! Iako, da se mene pita, ostala bih tamo cijelu vječnost’, priča nam oduševljeno Maja. ‘Teško je opisati taj osjećaj kad sam prvi put stupila na afričko tlo. Kad sam izašla iz aviona, prvo što sam osjetila bio je tropski zrak, što mi itekako odgovara, jer sam pravi ljetni tip. Tipična Lavica. Stigla sam pred zoru i već tada prvi me put iznutra nešto ‘presjeklo’. Naime, na putu prema ljetovalištu Diani Beach, gdje sam bila smještena, koji se nalazi nekih 30-ak kilometara od Mombase, drugog po veličini kenijskog grada, morala sam prijeći kratku udaljenost brodom. I to ne bi bilo ništa neobično, da već oko 4 sata ujutro nisam vidjela rijeke i rijeke ljudi, na tisuće njih, kako žure prema trajektu, ne bi li stigli do Mombase na posao. Već tada sam vidjela ono što sam shvatila još kao djevojčica – ovo je zemlja, kontinent, gdje se ljudi grčevito bore za život. Nešto kasnije, tijekom svog boravka, saznala sam da mnogi od njih, koji su imaju sreću da uopće rade, zarađuju u prosjeku 50-ak eura mjesečno, što je uistinu poražavajuće i nedostatno za osnovne životne potrebe’, govori.

‘Upoznavajući Keniju idućih dana, stopila sam se s lokalnim stanovništvom, koje me jako lijepo prihvatilo, baš kao i ostale turiste. Kenijci kad vas gledaju i pričaju s vama – rade to sa srcem pa se osjećate kao da ste tamo cijeli život. Poseban dojam na mene su ostavili hrabri ratnici Masai, koji su vrlo odani, ujedno i istrenirani da ubiju lava (što više ne smiju zbog novog afričkog zakona). U slobodno vrijeme izrađuju šareni nakit u zamjenu za nešto novca, odjeće i kozmetike. Iznimno su ponosni na svoju kulturu, ali su se i modernizirali pa tako neki imaju mobitele, što je neobično za vidjeti’, priča nam Maja dok sve potkrepljuje ‘brdom’ fotografija koje je snimila za svog boravka u Africi. Fotografije, od kojih nam one koje prikazuju ljepote prirode istog trenutka oduzimaju dah.

‘Duge i prostrane pješčane plaže, kristalno čist Indijski ocean i kilometarska prostranstva nacionalnih parkova samo su mali dio prirodnih ljepota ove zemlje. Bilo je posebno iskustvo svako se jutro buditi uz ocean i pozdravljati izlazak sunca, baš kao i navečer, njegov zalazak. Uživati u zelenilu, cvrkutu ptica i svakodnevnim susretima s različitim životinjama. Majmuni, primjerice, tamo šeću ulicama slobodno, poput pasa’, prepričala nam je naša sugovornica te se osvrnula i na gastronomiju.

‘Za doručak bih obvezno pojela chapati, tradicionalno kenijsko jelo, nalik našoj palačinki. Gastronomija im se uglavnom sastoji od raznih vrsta riba, piletine, janjetine, teletine, riže i salata, a ono što me posebno oduševilo egzotično je tropsko voće, iako sam se najviše radovala lubenici, koju i inače obožavam jesti za ljetnih dana u Hrvatskoj’.

No unatoč prirodnim ljepotama i gastronomiji za turiste koji takvu hranu mogu platiti, vrijeme u Keniji kao da je stalo u nekom prošlom stoljeću. Više od 44 milijuna duša svakodnevno se svim snagama bore za svoje živote, ne bi li svojim obiteljima i sebi samima, omogućili kakvu takvu egzistenciju. Dodatan problem predstavljaju i korumpirani političari, zbog čega je situacija još gora.

‘Dok se neki ‘guše’ u bogatstvu, drugi jedva spajaju kraj s krajem. Uvjerila sam se u to i sama svojim očima. U Keniji dobar dio stanovništa živi u selima usred šume gdje spavaju doslovno u šipražju, a oni koji su imali više sreće, imaju potleušice sagrađene od blata. Za vrijeme posjeta jednom takvom selu, doživjela sam takav val emocija, da mi ih je nemoguće opisati u nekoliko rečenica. Trenuci su to i slike koje će me proganjati cijeli život. Poželjela sam da mogu mijenjati svijet‘, prisjeća se Maja.

‘Unatoč golemoj neimaštini ni stariji ljudi ni djeca nisu skidali osmijehe sa svojih lica. Taj je dan bila velika vrućina, no na njima niste mogli vidjeti ni traga umora od fizičkog posla u polju. Vidjevši da im dolazim u posjet, djeca su počela trčati prema meni, a sve što su htjeli bio je tek jedan običan slatkiš. Jedan bombončić dovoljan da im uljepša život. U tom sam trenutku shvatila koliko je zapravo malo potrebno da budemo sretni. Trebali bismo biti zadovoljni svim onim malim stvarima koje čine čovjeka. Ne opterećivati se ni s prošlošću, ni sa sadašnjosti, ni s budućnosti. Već živjeti baš u ovom trenutku i cijeniti ono što imamo pa makar to bila i jedna obična korica kruha. Jer, neki u Africi nemaju niti to’, kazala je.

‘Svi su mi govorili: ‘Pa ti nisi normalna, ideš u Afriku, tamo su sve moguće bolesti, siromaštvo, zarazit ćeš se…’. No evo me, živa sam i zdrava. Bogatija za jedno tjelesno i duhovno iskustvo, kojeg ću se sjećati cijeli život. U mislima sam još uvijek u Africi: hodam po zelenim ravnicama osluškujući pjev ptica, kupam se u oceanu okružena šarenilom riba, sunčam se na afričkom pijesku, jedem chapatije i družim s lokalnim stanovništvom pričajući im o ljepotama svoje zemlje. Sigurna sam kako je ovo tek početak mog putovanja u Afriku koje će se možda i prije nego što mislim, nastaviti. ‘Hakuna matata’ (‘nema problema’), govorim u sebi’, kazala nam je za kraj.




Preporučujemo

Komentari