Ljubav je istovremeno sastavni dio naših najvrednijih životnih trenutaka (te ono što svaku obitelj drži na okupu), ali i onih najmračnijih, pomiješanih s tjeskobom i mržnjom. Kako postići da se obiteljska ljubav održi i bude produktivna?
U ljubavi nam se katkad (pogotovo na početku) čini sve jednostavno, no prava slika, koju dobijemo s vremenom i iskustvom, puno je složenija. Tako shvatimo da u odnosu nije dovoljno da smo u nekoga zaljubljeni, kao ni to da s njime želimo provesti život i izgraditi obitelj. Opterećeni iluzijama i noseći ‘prtljagu’ prošlih (loših i nesvjesnih) iskustava, pogrešno mislimo kako će nam brak riješiti probleme, kako će se partner promijeniti i kako će nam činjenica da smo zaljubljeni biti dovoljna, a ne tek polazište za gradnju odnosa. Problem je da ljudi brkaju zaljubljenost i ljubav, a pravi ‘posao’ za bračne drugove tek počinje u braku jer poteškoće u razumijevanju s partnerom samo se još više gomilaju. I to zato jer se zaljubljenost ubrzo počne gubiti, a sve se više pojavljuju negativne crte partnera, koje u zaljubljenosti nismo primijećivali, pa smo razočarani i osjećamo se izdano. Zato je sve veći broj onih koji se u toj bitci predaju. Zapravo, toliko ih je puno u suvremenom društvu da se mnogi pitaju je li brak pravi odgovor na čovjekovu potrebu da ne bude sam i da ima potomstvo ili je to samo ekonomski ugovor koji jednom konačno treba nadvladati. Ili je možda brak forma namijenjena samo posebnim ljudima, a ne nama običnim smrtnicima? Psihologinja Vesna Gračner i komunikolog Mirko Mataušić smatraju da za brak, bez obzira na vrijeme u kojem živimo, ima nade.
“Ma koliko odnos postao loš i pun mržnje, uvijek ga možemo promijeniti i vratiti zaljubljenost i ljubav. Samo je pitanje je li barem jedan partner spreman na to da počne mijenjati sebe”, uvjereni su naši sugovornici. No činjenica je da je brak zahtjevniji nego bilo koji drugi odnos u našem životu i da zato često dolazi do raskida. ‘Odnos između muškarca i žene u braku je najintenzivniji i najvažniji jer prenosimo najjače svoja očekivanja iz djetinjstva na partnera, pa je zato i opterećen najvećim poteškoćama. Ljubavni odnos najjače budi ranjene dijelove obaju partnera i u tom odnosu najbolnije se očituju svi problemi međuljudskih odnosa uopće’, kažu već na početku svoje nove knjige ‘Brak za hrabre’ autori Mataušić i Gračner. U tom intenzitetu i bliskosti odnosa događaju se mnoge optužbe, iznevjerena očekivanja, razočaranja ili ukratko povrede. Nitko nas ne može tako duboko povrijediti kao bliska osoba, zar ne? No što se to dogodi da iz velike ljubavne priče kojoj su se svi divili dođemo do mržnje, sukoba i na kraju raskida i trajne ogorčenosti na brak? Mirko Mataušić i Vesna Gračner smatraju da svi naši problemi u odnosima nastaju jer ne znamo ni što nas same motivira na odreodređeno ponašanje, kao ni to što bi trebao biti smisao odnosa. Zbog te nesvjesnosti i neznanja ponašamo se tako da štetimo sebi i partneru. Da biste spoznali u čemu griješite i kako možete popraviti odnos s partnerom, ne morate biti psiholog, ali svakako morate uložiti trud. I to prije svega u upoznavanje sebe. Tako nekako i počinje knjiga ‘Brak za hrabre’, u kojoj autori nastoje svima onima u braku ili koji se pripremaju za njega ukazati na brak kao mogućnost učenja ljubavi kao trajnog procesa te na sve zamke i mreže u koje se partneri mogu uplesti te kako se izvući iz začaranog kruga. ‘Željeli smo pomoći partnerima da se oslobode međusobnog okrivljavanja te da nauče jedno drugo podupirati u osobnom napredovanju. Htjeli smo im pokazati i da su sukobi neizbježni te kako ih mogu upotrijebiti za osobni rast i za rast ljubavi u odnosu’, objašnjavaju. No krenimo redom.
‘Virusni program’ u nama
Na situacije reagiramo onim ‘resursima’ koji su u nama – i kada bismo možda to htjeli učiniti blago i s poštovanjem prema partneru, to nam ne polazi za rukom. Problem je u ‘virusnim programima’ u nama koje Mirko Mataušić i Vesna Gračner zovu i ‘ranjenim djetetom’, a definiraju ga kao fragmente svjesnosti u nama koji su ostali na razini svijesti malog djeteta, ali kad odrastemo, više nismo svjesni da smo se tako osjećali kao dijete. Drugim riječima, i kad odrastemo, u nama ostanu neki negativni osjećaji i lažna uvjerenja koja onda upravljaju nama i stvaraju pogrešne slike odnosa, osobito u situacijama kada nešto očekujemo. Ako ne dobijemo ono što smo očekivali, javljaju se negativni osjećaji i optužujemo drugoga (u ovom slučaju partnera) za svoju ljutnju, bijes, nezadovoljstvo… “Nismo svjesni činjenice da nitko ne može potaknuti naše negativne osjećaje, poput bijesa, mržnje i straha, ako oni već od djetinjstva nisu u nama pa reagiramo na osnovi njih i kažnjavamo druge na razne načine: bijesnim ispadom, durenjem, povlačenjem iz odnosa. Čini nam se lakše okrivljavati druge nego sebe, jer kada bismo sebe promijenili, i drugi bi se trebao promijeniti, jer mu se njegovo uobičajeno ponašanje ne bi isplatilo”, kaže prof. Mataušić. Sve negativne emocije i povrede iz djetinjstva, ako nisu prepoznate i prorađene, neprestano ugrožavaju odnos. Povrijeđeni, traumatizirani dio naše psihe uvijek je okidač sukoba u odnosu.
Gubitak iluzija i očekivanja
Iluzije o braku i očekivanja u njemu najčešće su početničke pogreške koje dovode do problema između supružnika. Mnogi donesu sa sobom u brak sliku idilične, nerealne ljubavi koja mora biti ništa manje nego savršena. I to uvijek. Primjerice, očekujemo da ćemo uvijek biti nasmijani i da se nećemo sukobljavati te poput malog djeteta koji očekuje nešto od roditelja želimo da nam partner ispuni sve čežnje i da se pobrine za nas. Ova usporedba ne treba nimalo čuditi jer se uglavnom i zaljubljujemo u onu osobu koja nas nesvjesno podsjeća na prve autoritete, a to su obično otac i majka. Gubitak iluzija zna biti bolan jer se idealizirana slika partnera počinje raspadati. I umjesto da shvatimo da je to konačno prava slika partnera, skidanje njegove maske tumačimo kao njegovu dvoličnost. I tada počinje borba u odnosu jer otkrivamo negativne osobine partnera koje ne želimo prihvatiti.
Želja za mijenjanjem drugoga
Želja za mijenjanjem supružnika je pogreška koju partneri uvijek iznova ponavljaju. ‘Ljudi ne shvaćaju da su se zaljubili baš u onoga partnera kojim im treba da bi učili ljubav’, naglašavaju Gračner i Mataušić. Najbolja je promjena ona u kojoj mijenjamo sebe. Odnosno, kada želimo promijeniti nešto kod drugoga prvo moramo promijeniti sebe. To je bolan i dug proces u kojem se trebamo suočiti sa svojim bolima i strahovima, od kojih je veliki broj potisnut. Ako vam se ideja o mijenjanju ne sviđa, imajte na umu da se vašom promjenom mijenja i druga strana.
Iskrenost koja ne ranjava
“Život je maskenbal, lakše se živi”, stihovi su starog domaćeg šlagera prema kojima, nažalost, funkcioniraju mnogi parovi. Svi lažu – mediji, reklame i glazbeni spotovi često nude uljepšanu i nerealnu sliku svijeta i odnosa, pa se maskiramo da bismo bili prihvaćeniji. Život bez maski, odnosno iskrenost (kako prema sebi tako i prema partneru), smatra prof. Gračner najbolji je alat za razvijanje ljubavi u odnosu, a što smo iskreniji, to više možemo voljeti. Kada smo iskreni prema sebi, onda to možemo biti i prema drugomu. Volimo živjeti u iluziji da nismo takvi kakvi jesmo (primjerice, znatiželjni ili škrti) te nam teško pada kada nam to netko kaže. Prihvaćanje istine o sebi oslobađa nas tereta želje za savršenošću i obogaćuje za spoznaju da nas partner i dalje, unatoč tomu, može voljeti i da naš odnos time ne mora biti nepovratno narušen.
Sukob naš svagdašnji
Ako ste mislili da će upravo vaš brak biti bez prepirki i sukoba, grdno ste se prevarili. Oni mogu poslužiti kao alat u svakom odnosu jer su nam prilika da pobrišemo prašinu u njemu i budemo bolji i zreliji. Mnogi se partneri hvale time da se nikada ne svađaju i smatraju da je njihov brak zbog toga dobar, pa čak i bolji od drugih. Je li to možda znak da nemaju hrabrosti biti u istini i reći jednom drugomu kako se zapravo osjećaju i što misle? “Dobar i loš odnos razlikuju se po tome što u dobrom odnosu partneri mogu riješiti sukobe umjesto da ih godinama ponavljaju po istom obrascu uz sve veći osjećaj nemoći i očaja.
Sukob se može riješiti ako svaki partner spozna svoj udio u sukobu, jer za svađu je potrebno dvoje, ma koliko nečije sudjelovanje u svađi bilo malo. Zato i nije važno tko je započeo svađu”, objašnjavaju psiholozi te savjetuju da u prepirke ili svađu nikada ne ulazimo kada se loše osjećamo, kada smo ljutiti, razočarani… U raspravi, ma koliko ona neugodna ili osjetljiva bila, važno je biti konstruktivan, odnosno dati partneru da kaže svoje mišljenje i ispriča svoju stranu priče. Vaša spremnost na suradnju odražava koliko ste spremni slušati onog drugog i razumjeti njegovo stajalište.
Oprostiti, ali i zaboraviti
Često kažemo da smo nekomu oprostili, ali ne i zaboravili. A oni ‘tvrdokorni’ duhovni čistunci reci će vam da nema toga što čovjek ne bi mogao oprostiti i da je pravo opraštanje samo ono u kojem se i ne sjećate razloga zbog kojega vam se netko zamjerio i da je u tome njegova prava snaga. Jedna priča slavnog pisca Jorgea Borghesa, koja oživljuje biblijsku prispodobu o mladiću koji ubija svoga brata, govori upravo o tome. Naime, kada su se Abel i Kain u priči ponovno sreli u raju, Abel više nije ni znao što mu je Kain učinio, jer mu je – oprostio. Za opraštanje je potrebna odluka, ali i srce, u kojem trebamo još jednom proživjeti negativan osjećaj. Da ste doista oprostili, znat ćete i po tome što na ponovni spomen povrede nećete emotivno reagirati.
Bitno je i kako nešto kažete
Komunikacija je neizostavan dio svakog dobrog braka – ona pomaže da do problema ne dođe (jer se verbaliziraju želje, stavovi, emocije) ili je to način rješavanja problema. Da bi razgovor uspio, Gračner i Mataušić preporučuju da partneri pripreme razgovor. Trenutak kada partner, primjerice, dođe umoran s posla ili kada zajedno u autu putujete na posao nije baš najbolji tajming. ‘Nikad ne vršite pritisak na partnera, jer iznuđeno stvara zapreku za rješavanje problema. Držite se dogovorene teme razgovora i zamolite partnera da vas ne prekida te se čuvajte izvlačenja starih problema. Govorite o odgovornosti umjesto o krivnji i ne generalizirajte upotrebom riječi “ti uvijek”, “ti nikada”, “ti potpuno” jer tako optužujete drugoga i sudite mu. Ne zahtijevajte nego zamolite’, savjetuju autori. Ne zaboravite i na neverbalnu komunikaciju, jer o njoj uvelike ovisi ishod – govor tijela uz ton i glas najjače utječu na sugovornika, puno više nego naše izgovorene riječi. Slušanje, razumijevanje problema i empatija ojačat će vaše zajedništvo. Brak će ispuniti svoju najdublju i najljepšu svrhu a to je učenje ljubavi.
Tekst: Iva Ćurić/Lisa
Fotografije: Profimedia
Komentari