Roman 'Superjunakinje', autorice Lee Brezar, priča je o ženama koju budu prisiljene da pobjede sebe te tako postaju prave superjunakinje, spremne pronaći inspiraciju i vedrinu u vlastitim životima
O romanu:
Superjunakinje su vodile svoje živote kako su najbolje znale, neke od njih uvjerene da je sve pod njihovom kontrolom, druge pak da ništa ne ovisi o njima i da bolje ne mogu ili ne zaslužuju. Upoznajemo ih u trenucima potpunog životnog poraza, slomljene i nesposobne da ustanu i sastave krhotine svojih života. Na psihijatrijskom odjelu, u međusobnim razgovorima i u terapijskoj grupi, upoznaju jedna drugu, ali i same sebe. Istine s kojima se suočavaju pomoći će im da u razbijenim očekivanjima prepoznaju nadu i nove mogućnosti, usprave se i krenu dalje.
Superjunakinje su inspirirane arhetipovima saboter, prostitutka, žrtva i dijete, s četiri životne uloge koje u nekim omjerima svi igramo i često određuju naše živote, napominje autorica u prologu. Kao u ‘Čarobnjaku iz Oza’, gdje junaci kreću na put kako bi pronašli željenu vrlinu koja im nedostaje, da bi je pri susretu s čarobnjakom otkrili u samima sebi, tako i superjunakinje Lee Brezar pronalaze u sebi uzroke svoga poraza i nalaze način da ga prevladaju. Naslov Superjunakinje istodobno je ironičan i pobjedonosan jer su sve četiri žene posrnule pod teretom vlastitih očekivanja, tražeći od sebe puno, uvjeravajući se da su superjunakinje, iako nesvjesne vlastitih slabosti. Tek prisiljene da pobijede sebe postaju prave superjunakinje, spremne da pronađu inspiraciju i vedrinu u vlastitim životima.
Riječ autorice
A kako je uopće došla na ideju da napiše ovaj roman, kazala je sama autorica romana, Lea Brezar, za portal She.hr: ‘Talent je postojao oduvijek, pišem od kad znam za sebe, no trebalo mi je dosta vremena da se posvetim pisanju ovako specifičnih tema – jer za njih trebate i životnog iskustva, a i određenog znanja. Ipak, knjigu je recenzirala Ljubica Uvodić-Vranić, psihologinja koja cijeli život radi s ljudima i ocijenila ju ovako: ‘Zaista bih trebala prepisati veći dio knjige, ali to za jednu recenzenticu ne bi imalo smisla. Zato evo moje preporuke: uzmite papir i olovku pa svojim rukopisom ispišite vama važne rečenice. Ili otvorite novi dokument na laptopu… Ukratko: POČNITE ČITATI I PREPISIVATI SAMI.’ Eto, sada je pravo vrijeme. Čitat ćete me još.’
O tome kako je odlučila pisati o tako ozbiljnim, životnim temama Lea je objasnila: ‘Zato što stavljanjem problema ‘na stol’, pokrećemo lavinu emocija. Emocije nas razgolićuju – pokažu tko smo, i nama i drugima. Stojeći tako ‘gole’ pred svime najviše smo ranjive. Zato. Ali – kada smo najranjivije smo i najhrabrije, jer prvi puta imamo pred sobom istinu. A ima je i naš sugovornik/partner/prijatelj(ica). I u tom trenutku otvara se mogućnost izbora – u njoj možemo odabrati što želimo, a ne ono što nam drugi serviraju da bismo trebali, jer zapravo nikad ne kažemo što to mi stvarno trebamo. Poznajem mnoge takve žene. Ući u ring s emocijama za njih znači slamanje. No, predlažem da se konačno slomimo, isplačemo, kažemo što želimo i za čime žudimo kako bismo zaista i to dobile. Stvaranjem iluzije da smo dobro – lažemo sebe. Ja nisam dobro kad sam pod stresom, kad se svađam s mužem, kad se brinem oko djece. Nisam dobro kad prolazim krizu i to je sasvim u redu. Sasvim u redu jer da bismo riješili krizu – moramo je prepoznati. Ako ne pričamo o tome, nema prepoznavanja, a pritom ni rješavanja ičega. To je proces, no ako pokušamo, uvijek dobivamo.’
Osim što će nedvojbeno utjecati na svakog čitatelja, knjiga je promijenila i samu autoricu. ‘Na razini promjena, svakom knjigom otkrivam sebe. U svakoj ćete me prepoznati i vidjeti koja su moja uvjerenja i koje vrijednosti njegujem. Nemam problem s time da budem otvorena i iskrena, to je jedini način na koji mogu funkcionirati. Nadam se da će knjiga otvoriti neka pitanja o kojima ćemo moći raspravljati i na druženjima koja nam slijede’, kazala je Lea Brezar, koja će svoj roman promovirati, prvo na Međunarodni dan žena s početkom u 19 sati u kinu u Avenue Mallu.
Komentari