Tai Dam narod, poznat i kao 'narod bez zemlje', bježeći pred Vijetnamsko-francuskim ratom 50-ih godina prošlog stoljeća, naselio je Laos, odakle se, prešavši rijeku Mekong raspršio po centralnim i južnim dijelovima Tajlanda, u pokrajine Nonghai, Korat, Loei i Saraburiu
Krenuvši prema selu Ban Na Pa Nhad, u potragu za ‘crnim ljudima’, očekivala sam narod obavijen velom mistike i pomalo distanciran od ostalih, no ono što me dočekalo bila su razigrana djeca, seoski princ s tabletom, žene koje izrađuju šarene ukrase, ‘zmajevo oko‘ (ukusno voće slično ličiju), i nadasve topla dobrodošlica. Ususret nam je došao ‘princ’, osoba koja ‘vlada’ selom i bez čijeg se znanja ne odlazi iz zajednice niti dolazi u nju. On ima kompletan pregled kamo tko ide i što radi, no ne zato da bi kontrolirao ljude, već zato da bi selu osigurao miran život, bez opasnosti od neželjenih događaja. No, dobronamjerni gosti uvijek su dobrodošli.
Osnova svega je obitelj
Tai Dam narod organiziran je u seoske zajednice od kojih je svaka naselila jednu dolinu. Seoski starješina Chao Muong, ili princ, ujedno je i najstariji u zajednici. Kao zajednica organizirani su hijerarhijski, prema starosti, zanimanju, bogatstvu i prebivalištu, pa su se na takvoj društvenoj ljestvici obrtnici, trgovci i državni dužnosnici našli ispred poljoprivrednika, dok svećenstvo spada u posebnu kategoriju. Život Tai Dam naroda temelji se na obitelji. Unutar obitelji, muževi i žene žive u slozi i gotovo ne postoji podjela posla po spolu. Žene i muškarci rade sve zajedno: obrađuju zemlju, sade rižu, love ribu, kuhaju, planiraju obitelj, čiste kuću, peru odjeću… Često tek vjenčani parovi žive zajedno pod istim krovom sa ženinom obitelji, dok se ne osamostale i zasnuju vlastiti dom (to se naziva dong khun). Zet na taj način može boraviti kod mladenkine obitelji u prosjeku od 8 do 12 godina.
Gostoljubivost naroda Tai Dam nadaleko je poznata. Djeca se od rođenja odgajaju prema pravilima ponašanja utemeljenim na poštovanju onih koji su hijerarhijski na višim pozicijama, ali ne po cijenu gubljenja vlastite neovisnosti. Imala sam priliku i zadovoljstvo osjetiti njihovu toplinu i uživati u dječjoj zaigranosti. Iako se nismo razumjeli, govorili smo univerzalnim jezikom – jezikom osmijeha kojim komuniciraju ljudi širom svijeta. Taj jezik je univerzalniji od esperanta i uči se od rođenja, samo ga mi koji živimo u ubrzanom gradskom ritmu ponekad zaboravimo koristiti.
Život u zajednici
Pri posjetu njihovom tradicionalnom selu i mi smo se zabavljali na njihov način, bacajući napunjeni smotak tkanine na špagi kroz otvor obješen između drveća. Kad sam zavitlala taj smotuljak učinilo
mi se da će biti jednostavno, no rezultat je bio poražavajući. Nakon nekoliko optimističnih pokušaja odustala sam i prionula na zdjelu s voćem zvanim ‘dragon eyes’ ili zmajevo oko, koje su nam u međuvremenu ponudili. Možda je upravo ovako izgledala preteča košarke. Tko zna?! Ovi su ljudi uglavnom poljoprivrednici, a osnovna djelatnost im je sadnja riže (nekad je bio samo jedan urod godišnje, međutim, promjenom sorta riže koje danas uzgajaju, imaju dvije žetve). Osim riže, uzgaja se i pamuk te dudov svilac za tkanje. U obavljanju teškog poljoprivrednog posla i danas im pomažu volovi, jer u ovaj dio svijeta mehanizacija još nije stigla (osim tableta s početka priče koji se tu, nekim čudom, ipak našao). Oni koji žive od trgovine ili drugih obrtničkih zanimanja, često putuju, što je u posljednjim desetljećima uvelike olakšano izgradnjom novih prometnica.
Duhovni…
Tai Dem narod prakticira Theravada budizam. To je vrsta budizma u kombinaciji s animizmom, pa kad se nađu u nevolji često prizivaju u pomoć nadnaravna bića. Prema njihovom vjerovanju, u svakom predmetu i u svakom živom biću obitavaju duhovi. Vjeruju u reinkarnaciju i štuju preminule pretke, a duhovi predaka za njih imaju posebnu važnost. Za razliku od crne boje, koja je na ‘zapadu’ simbol žalosti (a u Tai Dam narodu svakodnevica), oni žaluju u bjelini i odijevaju bijelu odjeću za sprovod. Pokojnike kremiraju sa zlatnim i srebrnim nakitom, a prije kremiranja bacaju novac na povorku koja se došla oprostiti od njega, vjerujući da duh mrtve osobe mora platiti ulaznicu u duhovno carstvo. Trudnicama je zabranjeno prisustvovati sprovodima, zato što Tai Dam narod vjeruje da se duh pokojnika može infiltrirati u ženinu maternicu i ponovo roditi kroz novorođenče (a nije njegov red da se vrati jer je tek otišao). Pripadnici Tai Dama nose oko vrata amajlije koje sami izrađuju i za koje vjeruju da im donose sreću.
…i svjetovni život
Iako u njihovom životu duhovna strana ima važnu ulogu, i ona svjetovna koja se manifestira kroz pjesmu i ples, također je važna. Neobični instrumenti izrađeni od velikih štapova bambusa, kojima se udara po drvenoj dasci, daju ritam i melodiju na koju se pleše tradicionalni ples Seepang oko stabla bambusa (kojeg ovdje ima u izobilju), na koje su obješeni šareni ukrasi u obliku malih visećih kućica koje sami izrađuju. Europljani bi ih odmah nazvali ‘mobili’ jer se obješeni gibaju sa strujanjem zraka. I sama sam pokušala izraditi jedan takav mobil. Početak je prilično jednostavan: boje konca kombinirate prema želji i raspoloženju te ih motate oko malih štapića bambusa. No, kada izradite četiri istovjetna kvadratića i trebate ih spojiti, samo oni najspretniji mogu se pohvaliti da su uspješno završili posao. Ja sam, za svaki slučaj, potražila pomoć vještijih.
Više o Tajlandu, ali i brojnim drugim atraktivnim destinacijama koje možete odabrati za neko od svojih budućih putovanja, doznajte na Međunarodnom sajam turizma PLACE2GO koji će se od 17. do 19. ožujka održati u Areni Zagreb! Više o sajmu doznajte ovdje!
Komentari