Ušao je u 40-u i počeo s rezimiranjem dosadašnjeg života? Priznajte, i vi niste u potpunosti imuni na fizičke promjene koje odaju da više niste u cvijetu mladosti? Kriza srednjih godina pogađa i muškarce i žene, no umjesto da očajavate - otkrijte kako ona može biti izazov koji će vam pomoći da rastete i razvijete se kao osoba
Mnoga istraživanja kažu da s približavanjem četrdesetih godina života svatko od nas počne zbrajati sve iz prošlosti i sadašnjosti: propitkivati sam sebe što je u životu napravio, je li ispunio svoje privatne i poslovne ciljeve, postigao uspjeh koji je planirao i stekao obitelj, te počinje analizirati što je i kako mogao promijeniti. Ako nam se pritom dogodi neki ‘okidač’, tj. dramatičniji događaj, poput spoznaje da očigledno starimo i više nismo u cvijetu mladosti, da nas djeca više ne ‘doživljavaju’ ili se dogodi nešto loše nama bliskoj osobi – vrlo je vjerojatno da će nas zahvatiti kriza srednjih godina.
Završava li život u 40-ima?
Iako naoko samo klišeizirana fraza, koja mnoge potiče na zbijanje šala, posebno kada je muški rod u pitanju (tipičan kliše jest muškarac koji u 50-ima odjednom odluči kupiti skupi kabriolet te počne vježbati i izlaziti u noćni provod), mnogi se slažu da iza nje stoji potencijalno ozbiljan (zdravstveni) problem. Jer iza slike muškarca koji u tim godinama naglo počne paziti na svoj izgled, ili ostavlja suprugu i djecu zbog upola mlađe ljubavnice ili pak žene koja duboko pati jer su nestali njezina mladolikost i vitka linija, najčešće stoji psihološki problem teškog suočavanja s mišlju da je ‘život završio u mladosti’, odnosno strah od starosti – a to neke osobe može dovesti u stanje apatije, čak i teške depresije.
‘Svatko od nas je barem jednom u životu čuo priču o muškarcu u četrdesetima koji je odbacio životnu družicu poput vrućeg kestena da bi odmaglio s komadom upola mlađim od sebe. Ovaj se prizor, kojim najčešće opisujemo previranja, promjene i nestabilnost srednje dobi, zapravo ne događa baš često. Ono što je, naprotiv, vrlo često jest to da se u srednjoj dobi dožive neki simptomi krize, u blagom ili pojačanom intenzitetu. Ti simptomi, unatoč uvriježenom mišljenju, pogađaju i muškarce i žene’, kaže psihologinja Ana Kandare Šoljaga.
Kriza srednjih godina, objašnjava naša sugovornica, kao i blaži oblici ove tranzicije iz adolescencije u starost, najčešće se osjeti između četrdesete i pedesete godine. Za neke osobe može početi već oko 35., a za neke i dvadeset godina poslije, baš kao što i u nekim slučajevima dođe naglo, a u drugim se ‘šulja’ bez nekog dramatičnog i neočekivanog razloga.
Zanimljivo je kako se istraživanja ipak ne bave ovom ‘tematikom’ u znatnijoj mjeri – kao da problem sam po sebi nije previše ozbiljan.
Prepušteni sami sebi
‘Pogledamo li stručnu literaturu, vidjet ćemo prilično iscrpno dokumentiran razvoj od začeća do 21. godine. I tu odjednom pažnja istraživača prestaje. Odrasla dob doima se kao vrijeme koje je nepromjenjivo i bez ikakvih osobitih pojava koje bi bile zanimljive istraživačima. Oni se ponovno bave čovjekom tek u starosti, o čemu opet možemo pronaći dosta zanimljivog materijala. U odrasloj dobi, osim liječnika, koji se bave proučavanjem stupnjevitog fizičkog propadanja, prepušteni smo sami sebi. To je vrijeme u kojem se očekuje da budemo stabilni, samostalni i odgovorni, i za razliku od djece, adolescenata ili starih više nemamo nikakvih razvojnih ‘opravdanja’ ako nismo upravo takvi. Nikakva ozbiljna psihološka prilagođavanja nisu dokumentirana, bar ne na način kao što je to učinjeno s traganjem za identitetom kod adolescenata’, objašnjava dr. Kandare Šoljaga (www.psiholog-rijeka.com).
Tranzicija srednje dobi
Sudeći prema tomu, u našoj se okolini često stvara dojam kako s nama nije nešto u redu ako nismo posložili kockice, nismo zadovoljni ljubavnim životom ili nismo izgradili karijeru i podigli obitelj. No to ipak nije tako. Činjenica jest da većina odraslih ljudi doživi neku veću fizičku, profesionalnu, partnersku ili psihološku promjenu tijekom srednjih godina, bilo da je riječ o nesretnom braku, preljubu ili razvodu, nezadovoljstvu poslom, tjeskobi, depresiji, usamljenosti… No to je istodobno i vrijeme velikih individualnih različitosti jer neki razvijaju karijeru u željenom smjeru, a drugi upravo započinju novu i rade velike promjene u stilu življenja, neki u toj dobi postaju bake i djedovi, a drugi prvi put – roditelji! Stoga netko doživi simptome promjena na intenzivan način, u punom smislu ‘krizu srednjih godina’, a mnogi izbjegnu ozbiljnu krizu, ali osjete promjene u stavovima, osjećajima i ponašanju. Naime, mnogi od nas tek u ovoj dobi počinju zrelo razmišljati o vlastitom identitetu, duhovnosti, sustavu vrijednosti i ciljevima, i to prvi put u životu!
Postoje i neka stručna mišljenja koja krizu srednjih godina dovode u koleraciju s promjenama na hormonalnoj razini, koje se prirodno događaju uglavnom oko 40. godine života. Naime, s padom testosterona u muškaraca i estrogena u žena neizbježno dolazi i do određenih psiholoških promjena. Zbog toga neki poistovjećuju krizu srednjih godina s takozvanim muškim promjenama (za koju je stručni naziv andropauza) ili ženskim promjenama – menopauzom, no njih uzrokuju fiziološki, a ne psihološki faktori. Dakle, veća je vjerojatnost da su hormoni tek dijelom odgovorni za cijeli koloplet osjećaja i fizičkih promjena u ovoj dobi. Obično krizu srednjih godina počne opažati partner one osobe koju je zadesila kriza. Znakovito je da se ona javlja i u muškarcaca i u žena, ali se smatra kako je u muškaraca izraženija. Naime, dok je za žene ‘normalno’ da već puno prije četrdesete počnu bojiti kosu, a ako muškarac prvi put u toj dobi oboji kosu ili započne dijetu (u kojoj žene također do 40. već imaju podeblji ‘staž’), to postaje vrlo očito i o tome njegova šira okolina počne zbijati šale.
Otvorenost prema promjenama
Upravo činjenica da mnogi od nas ne shvaćaju ozbiljno ovaj problem može dodatno pogoršati situaciju. Zato je vrlo važno da upravo partner (za početak) već na prvi znak promjena pruži podršku svojoj drugoj polovici. ‘Psihološko prilagođavanje tijekom srednje dobi nužno je za razvoj osobnosti, razvojno je određeno i prirodno baš kao i dvojbe oko identiteta jednog adolescenta. Unatoč strahu, patnji, nemiru i usamljenosti, tranzicija srednje dobi je prijeko potreban dio puta koji moramo proći u rastu i razvoju, a donosi nam veću povezanost sa samima sobom, veće razumijevanje sebe i dublje uživanje u životu nego ikada prije. Otvorenost prema promjenama i razumijevanje tog procesa, kao i razgovor sa stručnjakom, vrlo su djelotvorni i pomažu da lakše prebrodimo krizu, koliko god ona bila ozbiljna i teška.
S druge strane, ako propustimo ovu psihološku transformaciju, možemo ostati zarobljeni u kroničnim problemima. Davanje prioriteta materijalnim vrijednostima, nasilje, nadmoć i arogancija najčešći su obrambeni mehanizmi koji se onda uključuju. Štetnost takvih obrambenih mehanizama, jednako kao i štetnost ‘bijega’ u depresiju ili ovisnost, nije potrebno posebno naglašavati, iz jednostavnog razloga što svi poznajemo barem jednu osobu koja je krenula upravo u tom smjeru’, ističe naša sugovornica.
Bijeg u naizgled laka rješenja
Stoga svima koji se muče s raznim psihičkim ili fizičkim tegobama naša sugovornica savjetuje da potraže savjet psihologa. Jer vanjski pokazatelji poput novog ‘nabrijanog’ automobila ili novog partnera predstavljaju samo naizgled lako rješenje – najšeće kratkotrajno i površinsko olakšanje. Zatomljavanje istinskih osjećaja i problema nije rješenje jer u suštini predstavlja prikrivanje dubokih tegoba, poput panike, prestrašenosti, patnje…
Kroz razgovor sa stručnjakom osoba može ipak lakše prebroditi krizu, smiriti neugodne osjećaje i donijeti ispravne odluke. Dobar početak oporavka jest shvaćanje da je normalno i samo privremeno to što se ljulja sve na što smo se dotad oslanjali, od našeg tijela do osjećaja i sustava vrijednosti. To je samo djelić puta koji nas vodi u ljepše dane, koje ćemo nakon ‘ovih bura’ dočekati kao kvalitetnija i zrelija osoba!
‘Bijeg u izvanbračne ljubavne odnose ili sakrivanje u ovisnosti (o alkoholu, klađenju, sedativima i sl.) može pružiti privremeno olakšanje, ali u konačnici samo donosi patnju. Bol se trenutačno zaustavlja, ali nakon kratkog predaha slijedi puno dugotrajnija i teža bol. Umjesto bijega budite spremni napraviti neke promjene. Shvatite krizu kao dio normalnog razvojnog procesa i nemojte je ignorirati. Rješenje krize je u vama, a ne oko vas, pa neka ona bude izazov koji će vam pomoći da rastete i razvijate se kao osoba – kao odskočna daska za buduće pobjede. Kreativnim rješenjima unesite promjene u svoj privatni život i posao. Iskoristite svoju zrelost i iskustvo za redefiniranje svojih ciljeva i pritom imajte strpljenja i nježnosti prema sebi’, savjetuje dr. sc. Ana Kandare Šoljaga.
Tekst: Nikolina Petan/Lisa
Foto: Profimedia
Komentari