Rijetki su pisci koji su uspjeli tako sjajno proniknuti u ono stanje kada se ljudska duša malo gubi između sna i jave te kada imate osjećaj kao da ste samo korak od gubitka razuma kao što je to uspio škotski pisac, pjesnik i novinar John Burnside
Da su likovi iz knjiga stvarni, zatvori bi bili puni uhoda i voajera. Ne vjerujete? Ajmo ih prozvati redom, kao u sudnici. Susjed Holly Golightly u ‘Doručku kod Tiffanyja’ – osuđen za voajerizam i uhođenje. Prijatelj Velikog Gatsbyja Nick Carraway – optužen za fiksaciju i opesiju. A glavni lik Prtenjačina romana ‘Dobro je, lijepo je’? Molimo neka istupi jer osumnjičen je za škicanje susjede i… Da, sve neki plahi i strpljivi promatrači iz sjene koji su glavno svjetlo reflektora bacili na svog prvog susjeda/susjedu i učinili ga glavnom zvijezdom, a sebe sveznajućim pripovjedačem koji se s neba spustio ravno na zemlju.
Osamnaestogodišnja djevojka Liv, glavna junakinja knjige Johna Burnsidea ‘Ljeto utopljenika’, samo je još jedna u nizu uhoda iz zabave ili, kako se sama naziva – Božjeg špijuna, a koja nam iz prvog lica prepričava što se dogodilo tog kobnog ljeta s vremenskim odmakom od deset godina. Uostalom, što joj drugo preostaje na dalekom i pustom norveškom otoku Kvaløya na kojem sunce ne zalazi, a gdje godinama živi s mamom slikaricom, prekrasnom i talentiranom Angelikom Rossdal, koja je pobjegla iz Osla i pretvorila se u neku vrstu stylish vuka pustinjaka? Cura je upravo završila srednju školu, nema puno prijatelja, a ni dečka, muče je besane polarne noći i, umjesto da razmišlja o smislu svog budućeg života, ona će radije svoj teleskop usmjeriti prema prvim čudnim susjedima.
No za razliku od Gatsbyja i Holly, koji su bili toliko zauzeti ludim partijanjem da nisu ni uočili da su nekome u centru pogleda, ovi sjevernjački susjedi, koji su na kraj svijeta došli zbog neke traume ili tajne su, paaa… kako to reći nego malo čudni jer i oni prate nju. I to tako da je skrivećke zumiraju teleobjektivom, a potom njezine fotke pohranjuju na hard disk, točnije – arhiviraju ih s drugim podjednako lijepim i mladim djevojčicama/ženama uhvaćenima u nevinim pozama. Tko je tu sada lud?
E, to je glavno pitanje koje je mučilo i škotskog pisca Johna Burnsidea (koji za sebe govori da je prošao sve i svašta – od rada u tvornici, s kompjutorima do iskustva s drogama), a koje se provlači cijelom knjigom, nekom vrstom hommagea ‘Alisi u zemlji čudesa’ – gdje je ta tanahna granica između razuma i ludila. I je li uhođenje možda samo neka vrsta pozornijega gledanja i slikanja očima, svjedočenja stvarnosti, samo se treba drugačije pogledati taj ‘problem’, nešto kao obrnutim dalekozorom i sve će opet biti logično? No s druge strane, ako previše zaroniš u samu bit stvari, ljudi, pojava i pokušaš razaznati što se krije ispod carstva sjena, mogao bi se i vrlo lako poskliznuti i upasti u Zečju rupu, čitaj prošvikati.
To intenzivno promatranje svijeta oko sebe samo je varijacija jednog te istog pogleda na svijet. Angelika se zatvara u atelijer i slika sve što vidi pred sobom, njezina se kći ponaša kao hodajući slikar, koristeći se pritom samo teleskopom i širom otvorenim očima, a njihov susjed Martin koristi teleobjektiv. I to sve rade pod velom tajni. Uhoda ulovi uhođenog da je uhodi. Da ne bi bilo zabune, to radimo i svi mi. Fotkaju nas svakodnevno paparazzi, nadzorne kamere, nešto se objavi na portalima, a mi potom na raznim ekranima očima upijamo i uhodimo tuđe fotke na Instagramu, Facebooku, blogovima, Googleu i stvaramo vlastite priče ili slike ne bismo li u svem tom kaosu stvorili neki red.
Kako bi pokušao odgovoriti na ta dva ključna pitanja – o ludilu i pravoj prirodi promatranja, Burnside je glavnu junakinju okružio s pregršt sitnica od kojih bi i zdrav čovjek mogao mrvicu skrenuti s razuma. Smjestio ju je u pustu kuću na sjever Europe, okružio nadrealnim slikama, morskim pticama, pomalo autističnom i hladnom mamom u potrazi za savršenstvom, doslovno ukinuo kategoriju vremena, s druge strane dao joj pregršt vremena za razmišljanje, fantaziranje, maštanje te joj naposljetku uzeo uredan san i prijatelje. Ok, ne računamo dvostruko starije muškarce koji povremeno navraćaju u njihovu kuću i plaše je pričama o utvarama, sirenama, huldrama, trolovima – prelijepim bićima koja vas tako začaraju tijekom polarnih noći da nećete ni shvatiti u kojem su vas trenutku odvukle u propast.
Alisa u Zemlji čudesa ove godine slavi 150. rođendan i još je inspiracija brojnim sanjarima, iako je u svakom vremenu čitaju na svoj način. U tridesetim godinama 20. stoljeća to je bila psihoanaliza, u šezdesetima psihodelija, u devedesetima pedofilija, a danas, u virtualno doba, to je odnos između stvarnosti i iluzije.
Situacija se, naravno, pogoršava kada Liv dobije neobično pismo – od nepoznate žene, prijateljice svoga tate na umoru kojeg nije vidjela punih 18 godina i kada prvi put mora napustiti svoj pusti otok i otići na put u Englesku te se suočiti s prošlošću, a njezina podsvijest i misteriozni događaji vode je na korak do gubitka razuma, sve dok se i glavna junakinja sama ne upita – je li to što je toga kobnog ljeta vidjela svojim očima – utapanje dvojice školskih kolega, a potom i prvih susjeda, među kojima i svog privatnog paparazza, san ili java. Hoće li naša draga pripovjedačica na kraju doista skrenuti s razuma ili se misteriozni nestanci doista događaju zato što su pali pod čari uklete djevojčice Maie, a koja je s vremenom sve više opsjeda poput neke Sirene, otkrit ćete sami čitajući ovaj napeti roman koji je s engleskog (‘A summer of drowning’) vrhunski preveo Andy Jelčić.
No ne valja smetnuti s uma i to da se ludilo ponekad doista događa u tuđim očima. I da je zarazno. Naime, u doba carske Rusije kada je trebalo prognati neke pojedince iz društva car Petar I. bi svečano rekao: “Proglašavam te ludim!” I onda bi se okolina doista tako počela ponašati, sve dok osuđeni i sam sebi ne bi postao malo čudan. Što još reći dok nas ovo malo razuma još služi osim – sjajna knjiga za sve outsidere, usamljenike, romantičare, umjetnike, solere, boeme i tinejdžere koji nakon razdoblja roditeljske sigurosti moraju napustiti obiteljsko gnijezdo i donijeti važnu odluku – što sad. Otići u vanjski svijet ili kliznuti u zečju rupu. Upustiti se u odnos s Drugim ili se zatvoriti u svoj začarani svijet. I, naravno, za sve oni koji tek moraju prihvatiti da se ponekad iracionalne stvari doista događaju, usprkos svemu! Ma koliko vam razum uporno tvrdio da je to apsolutno nemoguće.
Komentari