Nesvjesno jedenje uzrok je debljanja, što najbolje zna Lidija M. iz Zagreba koja je s nama podijelila svoju priču. Moramo više razmišljati o tome što unosimo u organizam, ali i izbjegavati dijete
“Kada sam imala 14 godina, razvila sam poremećaj u prehrani. Bila sam debela, godinama su mi se druga djeca rugala pa sam pala u depresiju. Ne vjerujem da je moja priča usamljen slučaj. Kontrolirala sam svoju prehranu kako bih promijenila izgled, pa sam tako opsesivno počela brojiti kalorije i reducirati unos hrane. Sa 80 kilograma došla sam na 52. Otad sam se jako trudila odnositi se prema svome tijelu s poštovanjem i usredotočila sam se na to da razvijem zdrav odnos prema hrani”, priča Lidija svoj put prema svjesnom jedenju. Sa 19 godina ponovno se dogodilo isto. Bez potpore obitelji Lidija se nije mogla kontrolirati i nastavila je po starom sve dok nije upoznala prijateljicu koja joj je preporučila knjigu ‘Mindful Eating’ – svjesno jedenje i počela prakticirati takav način odnosa prema hrani. Koliko ste puta gledajući svoju omiljenu seriju slistili cijelu kutiju čokoladnih napolitanki? Ili pojeli čitavu čokoladu čitajući novine? Većina ljudi gricka kako bi utažili unutarnje zadovoljstvo. Možda, dok razgovarate s kolegicom iz računovodstva, blaženo nesvjesni koliko ste pojeli, nakupljate suvišne kilograme.
Prejedanje zbog vanjskih faktora
Dr. Brian Wansink, psiholog na Sveučilištu u Cornellu, posljednjih je 25 godina proučavao svaki segment nesvjesnih načina jedenja, a u svojoj knjizi ‘Mindless Eating’ tvrdi kako se debljamo ne zato što jedemo nego zbog načina na koji jedemo. Postanemo li svjesni jedači, tvrdi Wansink, možemo uspješno kontrolirati kilograme. Prema njegovoj teoriji, ne prejedamo se zbog gladi, nego zbog brojnih vanjskih faktora kojih nismo ni svjesni, a koji utječu na to koliko jedemo. Možda to činimo dok neobavezno čavrljamo s prijateljima na nekoj večeri, dok jedemo ili odabiremo neodoljivu čokoladu koju zapravo ne želimo. Svakodnevno donosimo oko 200 odluka vezanih uz hranu za koje i ne znamo da ih donosimo. Doručak kod kuće ili vani? Piletina ili govedina? Dvije ili tri šake gumenih bombona? To je kratak pregled misli koje prolaze našom glavom. Upravo se ista stvar događala i Lidiji sve dok nije počela slijediti savjete iz knjiga.
“Počela sam s meditacijama. Tijekom prve meditacije jela sam hranu kojoj sam pribjegavala kad bih tražila utjehu. Držala sam je u ustima dok sam čitala savjete. U ustima sam imala tortilla čips, jedan od mojih tajnih užitaka, sve dok nije postao gnjecav. Tada sam shvatila kako moje tijelo zapravo i nije željelo tu hranu. Uopće nije bila utješna, ustvari čips je bio preslan i moj je jezik bio otečen”, kaže Lidija te dodaje kako je bila tek na početku puta na kojem će poslije razviti zdraviji odnos prema hrani. Ono u čemu je dr. Wansink nepopustljiv jesu dijete.
“Ne slažem se s dijetama, jer one u većini slučajeva nisu učinkovite. Istraživanja su pokazala kako prosječna dijeta traje samo tjedan dana. Upravo zato što se baziraju na lišavanju. Ne volimo se ničega odricati. Pretilost koja je prisutna na Zapadu najčešće se događa zbog dostupnosti hrane, koju si usto možemo priuštiti. Prije 50 godina prosječna zapadnjačka obitelj trošila je oko 24 posto svog budžeta na hranu, danas je to palo na šest posto. Danas si možemo priuštiti puno više toga. U ono vrijeme čokolada je bila prava poslastica, za koju se štedjelo. Danas je ona postala slastica koju jedemo na dnevnoj bazi”, kaže Wansink.
U knjizi se navodi pet tipova jedača: onaj koji se pretrpava hranom (osoba koja previše jede tijekom obroka), onaj koji stalno nešto gricka (osoba koja poseže za hranom iz navike tijekom dana), onaj koji se prejeda na zabavama i domjencima, onaj koji uživa jesti u restoranima (koji jede puno) i onaj koji jede dok obavlja neki posao.
Nepromišljena granica
Kada ste otkrili kojem tipu pripadate, možete početi kontrolirati svoje navike i svjesno početi manje jesti. Onaj koji se prejeda trebao bi jelo konzumirati s manjeg tanjura nego što to obično čini. Tako će staviti 22 posto manje hrane, a da toga neće biti ni svjestan. Onaj koji uživa jesti u restoranima trebao bi uvesti pravilo da može naručiti samo dva dodatka uz jelo, bez obzira na to je li riječ o piću i desertu ili nečem trećem. Wansinkova knjiga prepuna je jednostavnih savjeta poput preethodno navedenih. O njima se, naravno, može raspravljati, ali riječ je o logičnim zaključcima. Njegov glavni argument počiva na tome da smo svjesni toga da jedemo premalo ili previše jer to osjećamo fizički. No najvažnije je ono što on naziva nepromišljenom granicom, između 200 i 300 kalorija dnevno koje nesvjesno unosimo u organizam. S godinama tako možemo nakupiti i do pet kilograma. “Nisam savršena, ali mogu reći kako je sve manje dana kada se poželim izgladnjivati ili prejedati. Na svaki dan gledam kao na neki novi početak i priliku da se prema sebi i svome tijelu odnosim na pozitivan način i da jedem što zdravije. Budite dobri prema sebi, uživajte u hrani bez osjećaja krivnje (zadovoljenje potreba, kompulzivno prejedanje i izbjegavanje osjećaja nije isto kao pravo uživanje uživanje u hrani).” Lidija savjetuje da pronađemo načine da u hrani uživamo svim osjetilima.
Tekst: Livia Čveljo/Lisa
Fotografije: Profimedia
Komentari