Nedovoljna informiranost i sklonost da se u svojim procjenama zadržimo samo na onom izvanjskom priječi nas da upoznamo bolje osobe s Downovim sindromom i napokon shvatimo koliko smo predrasuda gajili prema njima
Svjetski dan osoba sa sindromom Down bit će raznim javnim akcijama obilježen i u Hrvatskoj 21. ožujka, a jedna od njih je i Vannin solistički koncert u Lisinskom. Njezin nastup koji se održava na spomenuti datum podrška je osobama s Downovim sindromom i njihovim obiteljima, a posebno akciji ‘Uljepšajmo ovaj svijet’ kojom se prikupljaju sredstva za razvoj programa rane intervencije s ciljem unaprijeđenja razine skrbi najmlađim ‘Downićima’.
U Hrvatskoj živi oko 1700 osoba s Downovim sindromom, od čega njih 22% posto živi u Zagrebu. Riječ je o kromosomskom poremećaju koji nastaje uslijed viška jednog kromosoma – umjesto 46, dijete s Downom ima ih 47. Takav poremećaj viška kromosomskog materijala sprečava normalan fizički i mentalni razvoj djeteta pa djeca s Downovim sindromom pate od fizičkih nedostataka te imaju smanjene kognitivne sposobnosti.
Nema mjesta strahu i nelagodi
Djeci s DS-om osobito nedostaje sposobnost apstraktnog mišljenja i možda su po tome baš i specifična. No njihova najveća specifičnost jest da su iznimno miroljubiva i da šire dobro raspoloženje oko sebe – jednostavno, vole život i ljude oko sebe. To su doživjeli svi oni koji su se susreli i komunicirali s njima. Nažalost, obično se sretnemo s njima samo ako su članovi naših obitelji. Rijetko ćemo ih sresti i družiti se s njima na radnom mjestu, na ulici, u kafićima i restoranima, na zabavama i koncertima. Unatoč tomu što su druželjubivi i pokazuju interes za svijet oko sebe. Problem jest u tome što su takve osobe često odvojene od društva ili ne bivaju nažalost dovoljno prihvaćene – mnogi će priznati i svoju suzdržanost, strah i nelagodu u susretu s ‘Downićima’, iako su takve emocije potpuno neopravdane. Za sve su krive – naše predrasude, ali djelomično i društvo jer ih dovoljno ne uključuje u redoviti sustav školovanja i zapošljavanja. Iako, stanoviti pomaci ipak postoje.
Stanje, a ne bolest
Jedna od predrasuda jest da je riječ o bolesti, što nije točno. Osobe s Down sindromom nisu bolesne, nego imaju hendikep i treba ih samo doživljavati osobe koje treba prihvatiti kao različite. Već kada se prihvati ta različitost i otvorenost da možemo ući u komunikaciju, puno je učinjeno. Tek tada ćete shvatiti koliko puno možete naučiti i dobiti od ‘Downića’ – prije svega ljubavi. Također, nije istina da je riječ o rijetkom genetskom poremećaju jer se jedno od 650 djece u populaciji rađa sa sindromom Down. Njihovi roditelji nisu, suprotno općem uvjerenju, stariji od 40 godina. Prema postojećim statistikama, čak 80 posto djece s DS-om rodile su majke mlađe od 35 godina.
Zbog njihove miroljubivosti i sposobnosti funkcioniranja u svakodnevnom životu, nije ih potrebno smještati u posebne ustanove i domove. Većina njih sposobna je za rad, druženje, sklapanje prijateljstava, savladavanje kućanskih obaveza, sportske aktivnosti… pa i za brak. Naime, mogu funkcionirati u vezama te zasnovati bračnu zajednicu te imati djecu. No valja imati na umu da u tom slučaju postoje 50-postotni izgledi da će i dijete imati Down sindrom.
Komentari