Um caruje. Niste samo ono što jedete, činite ili mislite. Ono ste u što vjerujete. National Geographic Hrvatska otkriva kako vjera – u placebo, rituale, mistična iskustva – doista može utjecati na izlječenje. Zašto je vjera moćan lijek – saznajte u prosinačkom izdanju National Geographica. I vjerujte u prosinački broj National Geographica Hrvatska!
Mike Pauletich prvi je put primijetio da ima problem 2004. godine. Nije više dobro ciljao u bejzbolu i boljela ga je ruka. Šaka mu se pomalo tresla i, što je najčudnije, njegova je žena primijetila da se više uopće ne smije. Misleći da ima sindrom karpalnog kanala, otišao je liječniku. No uzrok lošeg ciljanja nije bio u ruci, to što se nije smijao nije bilo zbog bola u ruci. Sa 42 godine Pauletichu je dijagnosticiran početak Parkinsonove bolesti. Liječnik mu je rekao da za najviše deset godina više neće moći hodati, stajati i sam jesti. Pauletichu se stanje nije toliko pogoršavalo koliko je liječnik predvidio, no godinama se borio s bolešću i depresijom dok su mu govor i pisanje postajali sve teži. A onda se 2011. za pomoć obratio Ceregeneu, tvrtki koja je testirala novu gensku terapiju. Parkinsonova bolest pojavljuje se kao rezultat kroničnoga gubitka neurotransmitera dopamina. Pokazalo se na majmunima da bi injekcije proteina koji se zove neurturin mogle zaštititi i možda popraviti oštećene neurone koji luče dopamin te tako zaustaviti napredovanje bolesti. Ceregeneovo eksperimentalno liječenje sastojalo se u tome da se kroz pacijentovu lubanju probuše dvije rupe, jedna u svakoj hemisferi mozga, i da se lijek injektira izravno u ciljana područja.
Poboljšanje Pauleticheva stanja nakon operacije bilo je dojmljivo. Prije tog pokušaja borio se s kretanjem. Klijentima svoje tvrtke za tehnološki razvoj neprestano je morao objašnjavati da njegov nerazgovjetan govor nije posljedica pića. Nakon zahvata drhtanje je prestalo, kretanje mu se popravilo, a govor je postao bitno razgovjetniji. (Danas teško možete primijetiti da je bolestan.) Kathleen Poston bila je zapanjena. Strogo uzevši, Parkinsonova bolest kod ljudi nikad nije pobijeđena. Najbolje čemu su se oboljeli mogli nadati bilo je usporavanje napredovanja bolesti, a i to je bilo iznimno rijetko. U travnju 2013. Caregene je objavio rezultate pokusa. Neurturin je bio promašaj. Stanje pacijenata koji su primali lijek nije se poboljšalo ništa više od onih u kontrolnoj skupini koji su dobili placebo – kojima je liječnik načinio “ožiljke” na lubanji kako bi se osjećali kao da su bili operirani. Godine 2013. Caregene je kupila druga tvrtka i rad na neurturinu za Parkinsonovu bolest nije nastavljen. Kathleen Poston bila je slomljena. No onda je pogledala podatke i uočila nešto od čega se smrznula. Mike Pauletich nije dobio lijek. Dobio je placebo.
NA NEKI JE NAČIN Pauletich sudjelovao u predstavi, onoj koju mi ljudi izvodimo tisućama godina, svaki put kad pođemo iscjelitelju nadajući se kako će učiniti da se osjećamo bolje. I baš kao što nas dobra kazališna predstava može uvući tako da osjetimo kako promatramo nešto stvarno, teatar iscjeljivanja zamišljen je da nas uvuče time što u našem mozgu stvara snažna očekivanja. Ta očekivanja potiču takozvani učinak placeba, koji jednako tako može utjecati na ono što se događa u našem tijelu. Znanstvenici desetljećima znaju za taj učinak i koriste se njime kao kontrolom u pokusima s lijekovima. Danas placebo vide kao prozor u neurokemijske mehanizme koji povezuju um s tijelom, vjerovanje s iskustvom.
KAKO, dakle, teatar medicine zapravo djeluje? Kako vjerovanje doslovce liječi? Jedan dio slagalice uključuje uvjetovanje. Sjetite se Pavlovljeva psa koji je slinio svaki put kad bi čuo zvono. To je zato što je Pavlov kondicionirao životinju da poveže hranu sa zvukom. Znanstvenici su uspjeli istrenirati imunosni sustav kod štakora tako što su združili slatku tekućinu s ciklosporinom A, lijekom koji blokira funkciju imunosnih stanica kako pacijenti ne bi odbacivali presađeni organ. Svaki put kad bi štakor popio slatki napitak, dobio bi i lijek. No nakon dovoljno pokušaja, lijek je postao nepotreban. Sama slatka tekućina bila je dovoljna da isključi štakorovu imunosnu reakciju. Uvjetovani odgovor placebo-učinka u reakciji na bol jest lučenje kemikalija mozga – endorfina, odnosno ublaživača bolova sličnog opijumu – koje su sintetizirane u tijelu. Sedamdesetih godina prošlog stoljeća dvojica neuroznanstvenika iz San Francisca, koje je zanimalo kako ti unutrašnji opioidi kontroliraju bol, došla su do otkrića tijekom eksperimenta s pacijentima kojima su netom izvađeni umnjaci. Istraživači su najprije usporedili reakcije skupine s placebom i skupine koja je primala nalokson, lijek koji poništava blagotvorni učinak opioida. Nijedan od ispitanika nije primio ili očekivao da će primiti lijek protiv bolova – i svi su se osjećali jadno. Potom su znanstvenici modificirali eksperiment, rekavši pacijentima da će neki od njih dobiti morfij, neki placebo, a neki nalokson. Nitko, uključujući istraživače, nije znao tko će što dobiti. Ovaj put neki su se pacijenti osjećali bolje, premda nisu dobili morfij. Njihova su očekivanja potaknula otpuštanje endorfina u tijelu, koji su smanjili bol. No čim su dobili nalokson, opet ih je boljelo. Lijek je poništio djelovanje endorfina koje je placebo-reakcija otpustila.
‘Ako ne očekujete da će bol popustiti, ne možete doživjeti placebo-učinak’, kaže Howard Fields, profesor emeritus na Kalifornijskom sveučilištu u San Franciscu i jedan od autora studije. Nakon tog eksperimenta uvjetovanje se rabilo za proučavanje učinaka vjerovanja na otpuštanje drugih kemikalija koje tijelo proizvodi, poput serotonina, dopamina i nekih kanabinoida, koji mogu djelovati slično kao psihoaktivni sastojak u marihuani. No tek su početkom ovog stoljeća znanstvenici mogli početi promatrati kako to djeluje na mozak. Tor Wager, tada doktorand na Sveučilištu Michigan, stavio je ispitanike u skener za mozak. Nanio im je kremu na oba zapešća i potom pričvrstio elektrode koje su mogle izazvati bol ili vrućinu. Ispitanicima je rekao da jedna krema može ublažiti bol, iako su kreme zapravo bile iste i nijedna nije imala svojstva ublažavanja bola. Nakon nekoliko krugova uvjetovanja ispitanici su naučili osjećati manje bola na zapešću premazanom kremom ‘za ublažavanje bola’. U posljednjem pokusu jak bol osjećali su kao slabo štipanje. Tipična uvjetovana placebo-reakcija.
Najzanimljivije je bilo ono što su pokazali skenovi mozga. Normalan osjećaj bola počinje na mjestu ozljede i u djeliću sekunde putuje kroz kralježnicu do mreže moždanog područja koje taj osjećaj prepoznaje kao bol. Placebo-reakcija putuje u suprotnom smjeru, započinjući u mozgu. Očekivanje izlječenja u predčeonom korteksu šalje signale drugom dijelu mozga, koji stvara opioide i otpušta ih niz leđnu moždinu. Ne zamišljamo da nas ne boli. Doslovce se sami liječimo očekujući olakšanje koje smo kondicionirani primiti.
Potražite novi broj National Geographic Hrvatska na svim kioscima!
Komentari