Solarna revolucija u zemljama u razvoju

Ugrubo 1,1 milijarda ljudi na svijetu živi bez pristupa električnoj energiji, no solarna revolucija počela je transformirati život u zemljama u razvoju

Prashant Mandal upalio je LED žarulju veličine čokoladice u kućici koju dijeli sa svojom ženom i četvero djece. Skučen prostor u kojem spavaju trenutno su ispunile nijanse svijetložute i morski plave – odražavajući se od plastičnih cerada koje obitelji služe kao krov i zidovi. Žilavi 42-godišnjak guste crne brade prstom pokaže na svoju imovinu: istrgnutu stranicu iz zastarjelog hinduističkog kalendara, set limenih tanjura, drvenu kutiju koja služi kao stolac. Potom ugasi solarnu jedinicu koja napaja svjetlo, odvoji dio po dio te ih ponese do šatora udaljenog oko 20 metara, gdje radi kao chai wallah – prodaje sladak čaj s mlijekom putnicima na pustoj cesti u Madhotandi, šumovitom gradiću uz sjevernu granicu Indije.

“Moj je život tužan, ali imam mozak da mi pomogne”, kaže Mandal lupkajući po pohabanoj tkanini svojega narančastog turbana. “A ovo solarno svjetlo pomaže mi da i noću budem otvoren.” Mandal, čija je kuća ilegalno podignuta na državnom zemljištu na rubu rezervata tigrova, samo je kotačić u novome rastućem gospodarskom stroju – onome koji uključuje stotine tvrtki što agresivnom promidžbom pokušavaju prodati malene solarne jedinice kupcima bez električne mreže u zemljama u razvoju kako bi zadovoljile njihove sve veće energetske potrebe. Ugrubo 1,1 milijarda ljudi na svijetu živi bez pristupa električnoj energiji, a gotovo četvrtina njih nalazi se u Indiji, gdje su se ljudi poput Mandala prisiljeni osloniti na škodljivi petrolej i glomazne baterije iz kojih istječe kiselina.

Mandalovu solarnu jedinicu, koja napaja dvije LED žarulje i ventilator, pokreće solarni panel od 40 vata. Sunce obasjava panel i napaja minijaturnu narančastu elektranu otprilike deset sati po punjenju. Mandal jedinicu unajmljuje od Simpa Networksa. Ta tvrtka nudi planove pretplate oblikovane tako da se uklope u budžet ljudi s malim primanjima. Unatoč tomu, nešto više od dvije kune dnevno golem je trošak za Mandala, koji svoju obitelj uzdržava s manje od 14 kuna dnevno. Hrana košta, kao i školske knjige, lijekovi i čaj. Njegov srednji sin, kojem je 15 godina, obolio je potkraj prošle godine, a troškovi bolničkog liječenja bacili su obitelj u dug koji premašuje 26.400 kuna.

Pa ipak, Mandal smatra da je izdvajanje 20 posto zarade za usluge Simpi bolje od provođenja velikog dijela života u potpunome mraku. “Prije sam toliko trošio na punjenje baterija”, kaže. “Hodao bih oko kilometar uz cestu i natrag da bih ih napunio. Katkad bi iz baterija istekla kiselina i opekla me. Jedanput je istekla, progorjela mi hlače i opekla me – sve za energiju.”

Borba slična Mandalovoj poznata je i seljanima u Mjanmaru i Africi, gdje privatne tvrtke prodaju solarne jedinice i panele te grade solarne elektrane. Međunarodna agencija za energiju procjenjuje da 621 milijun ljudi u podsaharskoj Africi nema struje. Zbog nedovoljnog broja dalekovoda u Indiji, svega 37 posto od gotovo 200 milijuna ljudi u Mandalovoj rodnoj državi Uttar Pradesh koristi električnu energiju kao primarni izvor rasvjete, kažu podaci popisa stanovništva 2011. godine. Simpa računa da se 20 milijuna kućanstava ondje oslanja većinom na petrolej koji subvencionira vlada. U malim ruralnim naseljima mobilne telefone pune pomoću traktorskih akumulatora; stotine svakog ljeta umiru od toplinskog udara jer temperature tad mogu narasti do 46 Celzijevih stupnjeva; a prljava crna čađa koja nastaje prilikom izgaranja petroleja škodi plućima. Mandalovi susjedi koji su priključeni na mrežu kažu da električnu energiju imaju tek dva ili tri sata dnevno, a vlasti ih ne obavještavaju kad će struja nestati ili opet doći. Mandal, međutim, bez solarnih panela uopće ne bi imao izvor energije zbog toga što mu je dom improvizirana nastamba.

Na seoskim tržnicama Indije trgovci su zarađivali na solarnim pločama godinama prije nego što su tvrtke poput Simpe počele ljudima kao što je Mandal nuditi svoje usluge. Na štandovima veličine ormara muškarci bi demonstrirali rad jeftinih solarnih jedinica hladeći se ventilatorom. Kupci privučeni tom demonstracijom ispitivali bi trgovce, koji bi im pokazivali tanke crvene i plave kabele što se mogu spojiti na žarulje, mobitele ili ventilatore. Te solarne jedinice, s lažnim etiketama Rolex, Gucci i Mercedes, stoje između 20 i 26 kuna – što je tek djelić onoga što Mandal svaki mjesec plaća Simpi. No problem je s tim modelima, kako tvrde oni uključeni u rastuću indijsku industriju solarnih usluga, što su loše kvalitete i često zakazuju.

Julian Marshall, profesor inženjerstva okoliša na Sveučilištu Minnesote, smatra da industrija solarnih usluga ima velik potencijal rasta te da bi mogla poboljšati život ljudi u zemljama u razvoju. Naziva je ‘pričom s dobrim osjećajem’. Marshall nadzire onečišćenje zraka u domovima kupaca i onih koji jesu priključeni na mrežu i onih koji nemaju priključak, istražujući štetu koju nanose petrolej i ostali prljavi izvori energije. Diljem Indije isparenja s petrolejskih svjetiljaka u kombinaciji s čađom iz elektrana na ugljen uzrokuju srčane udare i oštećenje pluća u mnogih ljudi. Marshall pet-šest solarnih tvrtki, uključujući Simpu, smatra zaslužnima za inovativan pristup prodaji u ruralnoj Indiji. “Kupci se odlučuju za solarne usluge primarno iz vlastitih financijskih razloga”, kaže on. “No zdravstvene i ekološke koristi za zajednicu dolaze s tim, što mislim da je odlično.”

Sve fotografije snimljene su bez dodatnog osvjetljenja, da prikažu pravo stanje stvari! A više o ovoj temi možete pročitati u svibanjskom izdanju časopisa National Geographic!