U zabačenom dijelu Indonezije pokojnik – i njegovo tijelo – ostaju dijelom obitelji
Jedne večeri nešto prije sedam sati Elisabeth Rante pomiče zlatnu zavjesu. Ulazimo u sobu, a ona se obrati svom suprugu. ‘Tata… tata’, šapće. ‘Imamo gošću iz daleka.’ Iza nas u sobu ulazi drugi najstariji sin Jamie s poslužavnikom. Tiho priđe i kaže: ‘Evo ti riže, tata. Evo ti ribe. Evo papričice.’
Dok tiho izlazimo iz sobe, Elisabeth nježno govori: ‘Probudi se, tata. Vrijeme je za večeru.’ Okrećem se na trenutak dok najstariji sin Yokke objašnjava: ‘Ona te snima, tata.’
Dirljiv obiteljski prizor. Ništa što se ne bi moglo događati bilo gdje na Zemlji. Osim jedne stvari: Elisabethin muž, nekadašnji službenik gradskoga matičnog ureda, mrtav je već gotovo dva tjedna. Ovdje, u betonskoj kući boje lubenice koja pripada uglednoj i imućnoj obitelji, Petrus Sampe nepomično leži na drvenom krevetu. Crveni pokrivač s uzorkom navučen mu je do brade.
Petrus će još nekoliko dana ležati u tom krevetu u kući na rubu grada Rantepao, u zabačenim brdima indonezijskog otoka Sulawesija. Žena i djeca razgovarat će s njim kad mu četiri puta dnevno budu donosili objed – doručak, ručak, večeru i popodnevni čaj. ‘To činimo zato što ga jako volimo i poštujemo’, kaže Yokke. Elisabeth dodaje: ‘Nekoć smo stalno objedovali zajedno. On je još uvijek kod kuće – moramo ga hraniti.’ Tretmani formalinom ubrzo nakon smrti omogućuju da se tijelo ne raspadne, nego da se s vremenom mumificira. U sobi se osjeća samo blag miris sandalovine, kao i u svakoj kući u kojoj žive pripadnici plemena Toraja. Sa slike na zidu promatra nas Isus Krist s janjetom.
Četiri dana poslije, nakon glazbenog ispraćaja, kršćanskog obreda i večere od svinjetine, povrća i riže za više od stotinu osoba, članovi obitelji premještaju Petrusa s kreveta u lijes. Snimatelji to bilježe videokamerama. Osmero ili više djece – rodbina i prijatelji iz susjedstva – guraju se međusobno da bi bolje vidjeli. Položen u kovčeg, Petrus će ostati u svom domu sve do pogreba u prosincu, za četiri mjeseca. Njegova žena i djeca dotle će živjeti u kući s njim i zvati ga to makula’ – bolesnik.
Za Toraje smrt tijela nije nagao, konačan, oštar prekid kao na Zapadu. Smrt je samo jedan korak u dugom procesu koji se odvija postupno. Voljene pokojnike dvore kod kuće tjednima, mjesecima, pa i godinama nakon smrti. Pogrebi se često odgađaju koliko je god potrebno da bi se okupili rođaci koji dolaze izdaleka. Najveće pogrebne ceremonije traju i po tjedan dana i na njih dolaze Toraje iz dijaspore, gdje god u svijetu živjeli. Kad bučna kolona od stotinu ili više motocikala i automobila krene kroz grad ispraćajući tijelo, promet se zaustavlja onako kako ne bi ni na zapovijed policajca ili pri nailasku vozila hitne pomoći. Smrt je ovdje cjenjenija od života.
Toraje ne odbijaju medicinsko liječenje životno bolesti opasnih niti izbjegavaju tugovanje kad voljena osoba umre. Oni, međutim, ne tjeraju smrt od sebe – ona je gotovo svakome u središtu života. Vjeruju da ljudi nisu doista mrtvi kad umru i da duboke ljudske veze traju još dugo nakon smrti. Za mnoge Toraje smrt nije cigleni zid, nego tanak veo. Ona nije oštar i nagao kraj, nego još jedan oblik povezanosti.
Zapadnjak se na to ne može ne zapitati nisu li lagani ritam i korak torajskih običaja vezanih uz smrt prikladniji plaču i drhtanju od boli nego naši uštogljeni obredi. Sama po sebi, tuga ne slijedi jasnu putanju, već eksplodira i stišava se u ciklusima tijekom mnogo godina – baš kao i torajski običaji.
Koja je razlika između Elisabethinih razgovora s mrtvim suprugom i onih koje neka zapadnjačka udovica potajno vodi sa svojim? Ili između rituala hranjenja koji prakticira Elisabethina obitelj i oklijevanja književnice Joan Didion da baci cipele mrtvog supruga, jer bi mu mogle zatrebati kad se vrati? Vrijeme je najbolji lijek za bol. Što bi bilo kad bismo i mi, kao Toraje, pustili da se bol odmotava polaganije, svojom vlastitom brzinom?
Više o Torajama i njihovu odnosu prema smrti pročitajte u National Geographicu za travanj 2016. godine.
Komentari