I to je moguće
Fotografkinja iz Škotske Niki Boon, majka četvero djece, živi na način koji je većini ljudi potpuno neshvatljiv – u ruralnom području Novog Zelanda, bez svih tehničkih čuda modernog života. Ona je to nazvala “Childhood in the Raw”. Naime, njezina strast za fotografijom rasplamsala se nakon što se s djecom smjestila u zabačeno selo okruženo jezerima, brežuljcima… Boon je počela promatrati kako joj djeca u interakciji s prirodom doživljavaju svijet oko sebe, a to je postao glavni izvor inspiracije i za njezinu umjetnosti. Tako njezine fotografije svjedoče o tome da djeca, kad vremenske prilike dopuštaju, hodaju gola i bosa, valjaju se u blatu, općenito provode puno vremena vani i uživaju jedni u drugima i apsolutnoj slobodi.
“To što se moja djeca ne školuju na klasičan način i što žive bez televizora i drugih elektroničkih uređanja mnogima, vjerujem, izgleda čudno, ali nama je ovdje čarobno, što se i vidi iz mojih fotografija. Željela sam i svojoj djeci priuštiti sretno i bezbrižno djetinjstvo kakvo sam i ja imala. Oni pripadaju ovdje, gdje su potpuno slobodni i nesputani”, kaže ova fotografkinja na svojem blogu Wild and Free.
Zagrepčanka Ivančica Tarade nije se u potpunosti odrekla tehnologije, no već četiri godine u svojem domu nema televozor.
“Nije postajao nikakav poseban plan za to, no, nakon što sam rodila svoju prvu kćer, toliko smo gledali u nju, da jadan stari televizor (sjećate se onih teških, glomaznih) nije više imao apsolutno nikakve šanse. Njegovo je stajanje i skupljanje prašine postalo suvišno i jednostavno smo ga prebacili u podrum, a kasnije i poklonili. U stanu smo dobili više prostora, a ostali bez glasnogovornika uglavnom loših vijesti i repriza. Ako nas baš nešto interesira, uvijek imamo internet”, kaže Zagrepčanka Ivančica Tarade naglašavajući kako je to na kraju ispala jedna sasvim dobra ideja, jer kad je dijete poraslo, nije bilo žicanja crtića, a vrijeme su provodili kvalitetnije: u šetnji, crtajući, u igri s kockicama… Ipak, Ivančica i njezin suprug djecu nisu u potpunosti lišili crtića. Naime, dva kata ispod njih žive baka i djed, pa djeca mogu otići kod njih i pogledati točno određene crtiće. Najvažnije u svemu je, savjetuje ova mama, dogovoriti pravila i objasnili zašto se televizija ne gleda po cijele dane.
“Tablet i laptop posluže nam da joj povremeno pustimo edukativne DVD-ove, pjesmice i crtiće na YouTube-u, a za više od toga trenutno nema potrebe. Puno nam je lakše ovako, jer dogovorno izaberemo što će gledati i ne moramo se mučiti oko reklama preko kojih se djeci servira baš sve i svašta. Ako Maya krene pitati za emisije koje druga djeca spominju u vrtiću, a mi joj ne damo da to gleda, objasnimo joj zašto mislimo da nisu za tako malu djecu i tu nekako priča završava. I suprug i ja filmove gledamo preko interneta na laptopu. Ukratko, micanje TV-a iz našeg stana bila je jedna od boljih odluka zbog koje nismo požalili niti nakon 4 godine. Život nudi tolike mogućnosti, stvarno bi bilo šteta da to dragocjeno vrijeme s djecom koje imamo dok nas još žele u blizini, potratimo na gledanje nekih tuđih života, ma kakvi oni bili. Brojne slikovnice puno su nam zanimljivije, uvijek o njima možemo razgovarati, a među njima je i jedna koju često čitamo, o Medvjedićima koji su previše gledali televiziju i zaboravili međusobno razgovarati i igrati se vani zbog čega im je mama zabranila gledanje televizije na punih tjedan dana, što izazvalo opće zgražanje djece i tate. Eto, nama se to valjda neće dogoditi”, kaže u šali ova mama.
Zadranka Vlatka S. televizor je iz stana eliminirala slučajno – jer se pokvario – no ubrzo je uvidjela kako ona i njezina obitelj bez njega žive kvalitetnije.
“Naš se televizor kvario postupno, odnosno počeo se toliko zagrijavati da se određeno vrijeme ne bi mogao upaliti. Taj se period ‘hlađenja’ postupno produljivao pa smo tako počeli koristiti taktiku da ga niti ne gasimo (čak ni ako odlazimo iz stana ili pak na spavanje) ako je na programu bilo najavljeno nešto što smo svakako željeli gledati. Jednom je televizor radio tjedan dana bez prestanka! Tada smo shvatili koliko smo zapravo ovisni. Kad je televizor konačno ‘umro’, odmah smo počeli razmišljati o kupnji novog uređaja, no kako nam se period bez televizora toliko svidio, kupnju smo uspjeli prolongirati na godinu dana i tri mjeseca”, priča Vlatka i napominje kako to nikako nije značilo da su bili odsječeni od informacija, jer je to zapravo nemoguće kad živiš u gradu, radiš, a djeca ti idu u školu i vrtić.
“Cure bi crtiće i ono što ih zanima znale pogledati kod bake, a s vremenom smo uključili malu televiziju u spavaćoj sobi. Ono što smo tijekom tog perioda postigli je da smo gledali televizor ciljano, s razlogom i samo onda kad smo na njoj imali što pametno za pogledati. Tako smo i planirali vrijeme. Ako smo željeli gledati nešto određeno, otišli smo u sobu, to odgledali i vratili se ostalim aktivnostima. Vrijeme za gledanje TV programa s vremenom je postajalo sve kraće i rjeđe. Naučili smo živjeti tako da nam prva stvar koju napravimo kad uđemo u stan više nije bilo stiskanje power gumba na daljinskom upravljaču”, kaže ova mama.
Komentari