Hvaranin Ivan Vučetić/Juan Vucetich u svojoj drugoj domovini Argentini utemeljio je prvi primjenjiv sustav identifikacije pomoću otisaka prstiju
Dana 19. lipnja 1892. godine šestogodišnji Ponciano Carballo Rojas i njegova četverogodišnja sestra Teresa ubijeni su u svojem domu u gradiću Necochei u Argentini. Njihova majka Francisca na vratu je imala ranu zadobivenu nožem i tvrdila je da ih je napao susjed Pedro Ramón Velázquez, koji je optužbu poricao. Policija je bila u slijepoj ulici, pa je početkom srpnja u Necocheu kao pomoć stigao policijski inspektor Eduardo M. Alvarez iz La Plate. Nakon što je utvrdio da Velázquez ima čvrst alibi, detaljno je pregledao mjesto zločina i otkrio na vratima krvav otisak prsta. Zatražio je da majci uzmu otiske prstiju te je detaljnom analizom utvrđeno da je krvavi otisak upravo njezin. Suočena s dokazima, priznala je čedomorstvo.
Bio je to prvi poznati svjetski kriminalistički slučaj riješen pomoću otisaka prstiju, koji su idealno identifikacijsko sredstvo jer su postojani, nepromjenjivi i beskrajno raznoliki, jedinstveni za svakog čovjeka. Znali su to i Babilonci prije tri tisuće godina – koji su se, kako se pretpostavlja, otiskom prsta ‘potpisivali’ – no tek se potkraj 19. stoljeća jedan čovjek dosjetio oblikovati sustav za identifikaciju osoba pomoću uzimanja i analiziranja otisaka prstiju, takozvanu daktiloskopiju. Bio je to Juan Vucetich, ambiciozni voditelj policijske Službe za identifikaciju u La Plati i mentor inspektora Eduarda M. Alvareza.
Juan Vucetich rođen je kao Ivan Vučetić 20. srpnja 1858. na Hvaru, u brojnoj obitelji bačvara Viktora i njegove supruge Vice. Na rodnom je otoku završio osnovnu školu i dobio humanističko obrazovanje kod franjevca Bonagracije Marojevića, koji je prijateljevao s mnogim znanstvenicima i u samostanu u Hvaru poučavao djecu i mlade. Odsluživši nakon toga četiri godine u mornarici u Puli, Vucetich se otisnuo u svijet i 1884. godine, navodno kao slijepi putnik, brodom stigao u Argentinu. Godine 1888. zaposlio se u Središnjem uredu policije u La Plati, iduće godine postao voditelj Odjela za statistiku, a 1891. pokrenuo je izdavanje stručnoga ‘Mjesečnog statističkog biltena’. Načelnik policije zapazio je njegov rad, pa mu je povjerio da organizira Službu za primjenu Bertillonove antropometrije, identifikacijskog sustava koji je obuhvaćao mjerenje visine, raspona raširenih ruku, veličine glave i stopala te je u to vrijeme bio raširen u mnogim zemljama.
Primijetivši brojne nedostatke te antropometrijske metode, Vucetich je tragao za novim načinima identifikacije te je proučio znanstvene radove o otiscima prstiju. U radu britanskog antropologa Francisa Galtona naišao je na podjelu otisaka s obzirom na oblik papilarnih linija – koje mogu sličiti lukovima, omčama ili krugovima. Uočivši da omče mogu biti okrenute udesno ili ulijevo, proširio je podjelu na lukove, unutarnje omče (s otvorom ulijevo), vanjske omče (s otvorom udesno) i krugove. Potom je izradio obrazac za uzimanje otisaka svih deset prstiju, podijelio ih po grupama i dao im klasifikacijske oznake: lukove je označio slovom ‘A’ (arco) i brojkom ‘1’, unutarnju omču s otvorom ulijevo slovom ‘I”’ (presilla interna) i brojkom ‘2’, vanjsku omču s otvorom udesno slovom ‘E’ (presilla externa) i brojkom ‘3’, a krug slovom ‘V’ (verticilo) i brojkom ‘4’. Tako je svakom daktiloskopskom kartonu mogao pridružiti jednostavnu slovno-brojčanu formulu pomoću koje ga je lako pronaći u kartoteci. Prvi praktično primjenjiv sustav klasifikacije otisaka prstiju bio je spreman – i posao je mogao započeti.
U rujnu 1891. godine Služba identifikacije uzela je otiske prstiju od 23 zatvorenika, a u prosincu iste godine Vrhovni sud u Buenos Airesu službeno je priznao rezultate koje je Vucetich postigao daktiloskopiranjem u zatvoru u La Plati, gdje je među 645 identificiranih zatvorenika pronađeno sedam recidivista. Kad je pomoću daktiloskopije riješen i slučaj Rojas, Vuceticheva je metoda bila potvrđena. Godine 1893. vlada pokrajine Buenos Aires objavila je da je u sustav antropometrije uključeno i uzimanje otisaka prstiju, a 1896. u Argentini je antropometrija napuštena te je uveden Generalni registar građana utemeljen na daktiloskopiji. Vucetichev je sustav s vremenom modificiran i dorađivan, a diljem svijeta oblikovani su i razni drugi: u Engleskoj su Francis Galton i londonski policijski službenik Edward Henry razradili vlastitu metodu 1901. godine, u Njemačkoj je to 1903. učinio hamburški načelnik policije Gustav Roscher, a 1904. i u Zagrebu je počelo daktiloskopiranje zatvorenika, čiji su kartoni razvrstani dvije godine kasnije prema sustavu Nijemca Roschera.
Početkom 20. stoljeća Vucetichev su sustav usvojile mnoge južnoameričke zemlje, a prihvatio ga je i sam Alphonse Bertillon, čime je njegov antropometrijski sustav općenito napušten i zamijenjen mnogo preciznijom, tada revolucionarnom daktiloskopijom.
Više o ovoj temi pročitajte u srpanjskom izdanju National Geographica, koji je na kioscima od 9. srpnja.
Komentari