Koliko vam se puta dogodilo da ste pili piće s društvom te da je naposlijetku svatko platio samo ono što je popio? Jeste li prigrlili te zapadne trendove kad o novcu riječ ili ste pak jedan od onih koji će rado počastiti druge, bez računanja kad je i tko sljedeći na redu?
Većinu ljudi odbijaju iste stvari; istraživanja pokazuju kako je škrtost – uz egoizam, manjak higijene i činjenicu da osoba nema svoje mišljenje o ničemu – karakteristika koja najviše iritira. I dok su ljudi s naših područja uglavnom otvoreni, druželjubivi i spremni počastiti, na zapadu nije rijetkost da svatko gleda svoja ‘posla’ te da se sve strogo zbraja i oduzima. Čak i u brakovima! Tako je sasvim normalno da, nakon druženja u kafiću ili restoranu, svatko plaća sebi, tj. vadi novac za ono što je konzumirao. Osim toga, stres zbog financija jedan je od najčešćih razloga za sukob u brakovima i vezama, jer – kad je novac u pitanju – treba puno dulje vremena da se osoba ‘ohladi’, što samo produbljuje frustraciju i stvara lošu atmosferu.
‘Firma u kojoj radim poslala me je na neko vrijeme u Bruxelles. Bio sam zadovoljan poslom, plaćom, radnim uvjetima, kolegama, ali… Jedan vikend bio sam pozvan na roštilj kod kolege. Okupilo se veće društvo, lijepo smo se družili, no nakon nekoliko dana u sandučiću sam dobio račun – za ono što sam pojeo i popio! Bio sam potpuno šokiran, ali onda su mi objasnili da to tamo nije ništa neobično. Mi se češće družimo pa se kod nas ne sitničari, brzo svatko dođe na red za počastiti i uzvratiti’, priča 42-godišnji informatičar iz Zagreba koji je nakon nekog vremena ugostio pet kolega Belgijanaca u Zagrebu. Odveo ih je u jednu pivnicu te na kraju večeri sam podmirio račun. Oni su, priča, bili iznenađeni što nisu podijelili troškove pa su ga stalno propitkivali koliko su dužni. Prisjeća se još jednog primjera iz Bruxellesa kojeg mu je ispričao prijatelj.
‘On i njegova obitelj bili su pozvani na druženje kod susjeda. Djeca su se lijepo igrala, no u jednom trenutku njegov sin je povratio po tepihu. Naravno da mu je bilo neugodno, ali što se može, takve se stvari događaju. Sutradan mu je susjed pozvonio na vrata i donio račun iz kemijske čistionice’, priča ovaj Zagrepčanin.
I Hrvatska postaje sve sličnija zapadnim, individualističkim kulturama, gdje svaka osoba preuzima odgovornost više za sebe, nego za zajednicu, smatra mag. psihologije Lina Višić, konzultantica u Centru za poslovno savjetovanje Ramiro. ‘Drugim riječima, dok je nekoć bilo sasvim normalno da obitelj ima zajedničku blagajnu ili da prijatelji prilikom izlaska ne gledaju tko je koliko potrošio, danas je sve češća situacija gdje partneri imaju odvojene račune, a na zajedničkoj večeri, svatko iz društva plaća onoliko koliko je osobno potrošio. Međutim, pravo pitanje nije što je ispravnije, prva ili druga strategija, već kako pravovremeno komunicirati i uskladiti se oko načina trošenja novca’, kaže psihologinja i napominje kako je ključno na vrijeme osvijestiti i izraziti osobne potrebe, čuti i razumjeti tuđe, definirati što nam je zajednički važno i na koncu postići jasan dogovor oko budućeg ponašanja. To je osobito važno unutar obitelji.
‘Ljudi često pretpostavljaju da će s drugima, pogotovo s bliskijim osobama, dijeliti stavove i vrijednosti vezano uz novac i način njegova trošenja. S druge strane, stvarnost nam pokazuje upravo suprotno. Primjerice, netko može smatrati da je novac stvoren za trošenje, dok će drugi razmišljati kako što više uštedjeti i na taj način se osigurati za budućnost i neočekivane izazove. Također, možemo se razlikovati u razmišljanjima u što je važno ulagati: neki prioritetom smatraju ulaganje u materijalno (stan, auto, odjeću, vikendicu i sl.), dok će si drugi radije priuštiti nova iskustva (putovanje, hobi, izlazak i sl.). Dodatno, možemo imati i različite stavove vezano uz način vođenja financija – je li najbolje imati potpuno zajedničku blagajnu ili odvojene račune, ili je ključ u kombiniranju tih dviju strategija’, kaže psihologinja Višić i napominje kako pitanje financija najčešće smatramo vrlo osjetljivom temom te ju u pravilu izbjegavamo u komunikaciji s drugima. Čak i kada shvatimo da osoba s kojom bismo trebali zajednički donositi odluke ima različite stavove i navike od nas, nismo skloni staviti tu temu na stol, bojeći se neslaganja ili konflikta, što dovodi do stalnog odgađanja razgovora.
Komentari