Slikar i fotograf, 25-godišnji Alen Kasumović ni to što mu je, kako kaže, ‘motorika na nuli’, nije ga spriječilo da ostvari iznadprosječne uspjehe u svemu čime se želio baviti. Njegovi slikarski radovi još su posebniji jer ih stvara - slikajući ustima
Nakon što pročitate ovu našu priču, uvjereni smo kako ćete posve drugačije gledati na život. Sigurni smo da ćete svaki put kada se prisjetite priče o našem sugovorniku Alenu Kasumoviću prestati ‘gunđati’ zbog gluposti, jer pozitiva kojom zrači ovaj 25-godišnjak jednostavno osvaja. Unatoč tjelesnom hendikepu, artrogripozi s kojom je rođen (grupa heterogenih neprogresivnih stanja koja se karakteriziraju multiplim kontrakturama zglobova pri rođenju) i zbog koje je cijeli život u invalidskim kolicima, za Alena prepreke ne postoje.
Nama sažalijevanja, nema jadikovanja, njemu nikakav fizički hendikep ne može stati na put k ostvarenju svega što je poželio i zamislio, a usto sve čini s osmijehom. Alen je naime slikar i fotograf, a do završetka studija na Akademiji likovnih umjetnosti njegovih će titula, sigurni smo, biti još. I da, dobro ste pročitali, unatoč tomu što mu je, kako kaže, motorika na nuli, Alen je našao način da slika, u što se zaljubio još kao dijete. Čak i fotografira. Nakon četiri godine slikarstva na preddiplomskom studiju na Akademiji likovnih umjetnosti, Alen od jeseni pohađa diplomski studij na Odsjeku za animirani film i nove medije gdje je i poželio baviti se fotografijom.
Fotografiranje kao poseban izazov
‘Mislio sam da je fotografija medij koji neću moći savladati, jer da bih nešto stvorio moram moći baratati fotoaparatom, što mi je bilo nezamislivo. Ipak, odlučio sam pokušati i došao profesoru s tom idejom. Spojio me s jednim kolegom koji je tada bio diplomant, Damirom Žižićem, koji mi je omogućio da se realiziram i kao fotograf. Pomogao mi je prilagoditi kameru tako da njome mogu baratati i to na dva načina: pomoću šipke koja se montira na kolica i onda ja usnom ili daljinskim upravljačem stisnem touch screen i snimim fotografiju; ili pak stavim kameru u krilo te minimalnim pokretima koje mogu učiniti rukama stisnem touch screen. Na ovaj način nastala je i serija fotografija koju sam prošle godine predstavio na izložbi ‘Pogled na svakodnevicu iz sjedeće perspektive’, koju čini serija portreta kolega s Akademije, susjeda iz studentskog doma i članova moje obitelji’, priča nam Alen kojemu su upravo roditelji Mirjana i Senad te sestra Sabina i brat Dinko velika podrška. S njima vrijeme obično provodi vikendom, kada ode kući u Zaprešić, dok preko tjedna uz pomoć asistenata savršeno funkcionira u Zagrebu, gdje živi u studenskom domu. Tamo se osjeća najbolje, ponajprije kada je sam i kada razvija svoj talent za umjetnost. Kad god ima vremena, slika – i to ustima. ‘Nikad neću zaboraviti svoj prvi susret s vodenim bojama, bilo je to doista posebno iskustvo. Isprva sam slikao rukom, ali samo na podu, a onda sam u drugom razredu osnovne škole otkrio slikanje ustima. Dosadilo mi je to što sam za svaku sitnicu trebao pozivati asistenta da me spusti iz kolica pa opet stavi u njih, pa sam jednog dana uzeo kist u usta i počeo slikati’, priča Alen koji osnovnu školu završio u Centru za odgoj i obrazovanje ‘Goljak’, a potom i srednju školu u Dubravi, smjer grafički tehničar. Uz to je uzimao i dodatne satove iz dizajna i znao da je umjetnost smjer u kojem se želi razvijati. Nakon srednje škole pauzirao je godinu, a to je vrijeme iskoristio kako bi se dobro priremio za ono što ga čeka.
Pripreme za Akademiju
‘Počeo sam raditi s mentoricom, tada studenticom Akademije sa slikarskog Odsjeka za restauraciju i konzerviranje, koja mi je dolazila 1 do 2 puta tjedno. Zato sam uzeo još dva mentora i u tih godinu dana nije prošao niti jedan dan bez rada, bez barem jednog crteža’, kazao nam je Alen koji se u 365 dana suočio sa gotovo svim slikarskim izazovima. Stoga i ne čudi da je njegova mapa osvojila članove žirija na upisu na Akademiju, a potom im je i na prijemnom, koji je trajao cijeli radni tjedan, potvrdio da mu je mjesto među 15 studenata slikarskog odsjeka.
‘Nitko nije znao za moj invaliditet jer su u prvoj fazi prijemnih ispita samo radovi važni. Vidjeli su me tek kad sam došao na intervju’, govori Alen koji se vrlo brzo uklopio u kolektiv, a jedino što mu se činilo nepremostivim na Akademiji jest neprilagođenost zgrade osobama u kolicima. No zato su mu tijekom cijeloga dana na raspolaganju asistenti iz udruge Zamisli, koja pruža potporu studentima s invaliditetom. Tu je i tehnička podrška Sveučilišta u Zagrebu, a Alen je član i udruge USUN, koja okuplja slikare koji slikaju isključivo ustima i nogama. A osim što je na prijemnom ispitu svladao sve ono što i njegovi kolege koji nemaju invaliditet, tako je nastavio i sada za vrijeme studija.
‘Profesor mi je na početku predložio da radim na pola formata od zadanog, no ja sam dokazao da mogu raditi na formatu kao i ostali studenti. Prilagodba mi je bila potrebna jedino na drugoj godini kada se slika na ogromnim formatima. Dok su kolege bili pred izazovom slikanja na formatu od dva metra visine, ja sam morao svladati za mene izazovan format od 120 cm visine. Inače nisam netko tko voli ostajati u komfornim zonama, već uvijek tražim više od sebe. Smatram da kao student ne mogu pogriješiti, da je upravo ovo vrijeme na Akademiji pravo vrijeme da isprobam sve i testiram svoje granice’, priča Alen, koji iza sebe ima desetak izložbi, od kojih je ranije spomenuta izložba fotografija i prva njegova samostalna izložba.
Uspjeh u inozemstvu
‘Od skupnih izložbi posebno sam ponosan na prošlogodišnju upriličenu u MSU, Essl Art Award CEE 2015, koja daje priliku mladim umjetnicima da se lansiraju u svijet umjetnosti.
Ona mi je i otvorila vrata inozemstva, jer su me nakon te izložbe gospođa i gospodin Essl pozvali u Austriju gdje sam prvi put imao priliku pokazati svoje radove i izvan granica Lijepe naše’, nastavlja Alen koji je svoje radove tada predstavio u Klosterneuburgu pokraj Beča.
I premda još uvijek nije izlagao u drugim gradovima u inozemstvu, mnoge je posjetio kao veliki ljubitelj putovanja. Venecija, Firenza, London, Kopenhagen, Rim, Budimpešta… samo su neke od destinacija na kojima je bio kako u društvu članova obitelji, tako i u društvu prijatelja. Osim na putovanjima, slobodno vrijeme rado provodi u izlascima, kinu, prirodi gdje se voli povući kada poželi biti sam… No kako kaže, sve njegovo vrijeme zapravo je slobodno vrijeme.
‘Biti umjetnik je privilegirana uloga u društvu jer je sve tvoje vrijeme zapravo slobodno vrijeme i svaki mi je dan slobodan dan’, govori nam Alen čiji ‘slobodan dan’ traje od ranih jutarnjih do kasnih večernjih, pa čak i sitnih noćnih sati; i čije bi nam riječi mogle poslužiti kao sjajna životna lekcija.
Komentari