Ekonomistica Maja Puhovski godinama je radila u velikoj korporaciji koja je, kako kaže, ‘gušila’ njezino samopouzdanje, a onda se odlučila za pokretanje privatnog biznisa. Iz prve ruke otkriva koje su prednosti i mane te hrabre odluke
Današnji je posao ispunjava jer je sebi dala priliku da stvara svojim rukama, svojim zaslugama…, da se više ne boji što će biti sutra, što će reci drugi, hoće li biti dovoljno dobra za ovo ili ono… Danas se prije svega svako jutro budi sretna. Je li ovo dovoljno inspirativno da se zamislite i odvažite na promjenu? Naravno, ako ste među onim nezadovoljnicima koji svakodnevno odlaze na posao s
grčem u želucu.
Šest mjeseci ‘avanture’
Naša sugovornica Maja Puhovski imala je hrabrosti okrenuti ‘ploču’ i danas, šest mjeseci od sporazumnog ‘rastanka’ s korporacijom u kojoj je radila deset godina, vlastitim poslom samoj sebi dokazuje da ne postoji izazov s kojim se ne može nositi, kao ni prepreka koju ne može svladati. Naime, prošlo je upravo toliko vremena otkako su Maja i njezina prijateljica Iva Jurišic udružile snage i osnovale udrugu Prostor imaginacije u kojoj uz pomoć autorskog tima kreiraju radionice i osmišljavaju autorske proslave rođendana za djecu, mlade i odrasle. Osim toga, Maja je i voditeljica izrade i provedbe projekata financiranih iz EU fondova te trenutno radi u koordinaciji jednog takvog projekta za srednjoškolce. A na ideju da se ‘izbavi’ iz korporacije koja je gušila njezino samopouzdanje i pokrene svoj posao došla je otprilike godinu i pol dana prije negoli je odlučila otići.
‘Plan sam radila postupno, s obzirom da sam se radeći u korporaciji dodatno educirala kroz niz poslovnih seminara, učila talijanski i njemački, završila tečaj za odnose s javnošću te paralelno
radila na nekim projektima. Tako sam u proteklih pet godina s timom suradnika gradila jedan umjetnički festival – KotarFEST u Gorskom Kotaru, radila na jednom kreativnom EU projektu ClosEUp, a posebno lijepo iskustvo bio je rad na mnogim projektima udruge Medijska tvornica koju je osnovala moja prijateljica. Tako se i razvila moja ideja da pokrenem kreativni centar koji će spajati male i velike, koji će im dati priliku da uče jedni od drugih i da se na neki način vrate zajedničkom provođenju vremena’, priča nam Maja te objašnjava da je radeći u korporaciji štošta naučila, no na koncu je izgubila motivaciju za daljnjim ostankom tamo.
Sigurna plaća, ali…
‘U korporaciji sam provela preko 10 godina i mogu reći da me korporacija odgojila u poslovnom smislu. Premda pruža određenu sigurnost, daje mogućnost da se čovjek razvije i spozna koji su njegovi interesi i ambicije te ih ostvari, jednako tako ponekad pruža lažnu sigurnost i lažni osjećaj vrijednosti pojedinca. Korporacija može za nekoga biti ugodno utočište (jer tamo je dovoljno ljudi oko tebe i uvijek možeš naći nekoga s kime ćeš graditi svoj tim pa čak i lobi, primanja su redovita i sigurna, godišnji odmori nisu problem, radno mjesto ti je relativno definirano i zajamčeno), no meni je nakon određenog broja godina postala mjesto koje me gušilo, nije me motiviralo i postala sam spremna na sve, samo da ne stagniram i prestanem čekati da drugi vide koliko vrijedim da bih nešto dobila zauzvrat. Rodila se potreba da sama počnem vjerovati u svoje sposobnosti i da se izborim za sebe na drugačijim tržištima’, govori. No ono što se pokretanjem vlastitog posla nije promijenilo jest trajanje radnog dana. ‘I danas mi radni dan traje onoliko koliko je trajao i prije, počinjem u devet ujutro i često završavam tek iza devet sati navečer. K tome su i moji vikendi postali radni, jer je upravo to vrijeme kada radimo s djecom’, kazala nam je Maja te objasnila što je to pokreće i zbog čega sve, unatoč većem obimu posla, itekako ima smisla.
‘Energija je potpuno drugačija!
Sve ovo što sada radim su stvari koje sam oduvijek željela raditi, ali nisam imala dovoljno hrabrosti da ih pokrenem. Istina, radim još i više, jer u vlastitom poslu ti si i prodaja i marketing, logistika i pravna služba… Nema nikoga da ti ‘uleti’ i zamijeni te. No za razliku od prekovremenih sati u korporaciji, ovdje to radiš zato jer želiš. Radiš da bi tvoja ideja, želja i cilj uspjeli. U mom slučaju, to zapravo i nisu prekovremeni sati, to su sati koje koristim da dođem do onoga što želim. A za to ću potrošiti ne samo svaki sat, nego svaku minutu i sekundu. Da se razumijemo, nije meni ni u korporaciji bilo teško raditi koliko god je trebalo niti javljati se na telefon u kasnim večernjim satima, no sve je to bio tui san, a ne moj. To jednostavno nije bilo to’, priča Maja koja se do otprilike 17 sati svakog radnog dana bavi koordinacijom EU projekta, a onda se posvećuje planovima i radionicama u udruzi. ‘Svaki dan je drugačiji i moje baterije puni upravo ta dinamika i različitost. Ja sam vam dosta ‘šarena’ osoba, širokih interesa…’, govori nam te dodaje da unatoč tome što posao s prijateljicom razvija tek pola godine, toliko im se toga svakodnevno događa i toliko truda ulažu u njega da ponekad imaju dojam da ga rade već godinama. A kao i u svakom poslu, i u vlastitom je teško podići obrambeni zid od stresa.
‘Ima dana kada nemam više snage ni za što drugo već se samo ‘onesvijestim’ kad stignem kući. No ima i dana kada taj umor i stres djeluju poticajno i guraju me dalje. Nije lagano, iako se nekima čini da sve to ide s lakoćom, no mnogo je truda, volje, prepreka pa čak i svaa u pozadini svega’. A nije bilo lako ni u samom početku pa ni njezini najmiliji nisu bili pretjerano oduševljeni kad im je priopćila da je odlučila riskirati.
Reakcije okoline
‘Svi smo mi odgojeni da stremimo stalnom zaposlenju, da ne ‘talasamo’ previše, a i trenutačna situacija u državi ide u prilog tome da se ljudi boje napustiti svoja radna mjesta i svoje ‘sigurne luke’. I
slažem se, nije to jednostavno, pogotovo ako imaš kredit koji te guši i djecu koja imaju svoje želje i potrebe pa si ne možeš dopustiti da ‘sanjaš’, nego moraš biti konkretan i e kasan. Dok moja mama
i nije bila baš sretna kad sam joj rekla da odlazim iz korporacije, prvenstveno iz straha za moju budućnost, brat je bio suzdržan. No nitko me nije odgovarao od toga. Ipak, najveću podršku imala sam u
svom divnom dečku Antoniju bez kojega bih se puno teže odlučila na sve ovo. Kako još nemam djece pa ni stambeni kredit, dopustila sam si taj ‘luksuz’ da probam, da dam sve od sebe, promijenim svoj smjer i uspijem’, govori nam ova ambiciozna žena u tridesetima, koja u sve što radi ulaže svu svoju energiju. A to je vjerojatno i jedna od tajni njezina uspjeha, zbog kojeg se jedva čeka ‘nagraditi’ jednim putovanjem sa svojim dragim.
Komentari