Genetiku ne možemo mijenjati, ali možemo naš način života koji nas, sudeći po poražavajuće visokom broju oboljelih, skupo košta. Pravilna prehrana i kretanje čine čudo za cjelokupno zdravlje, osobito onih najmlađih
Šećerna bolest jedan je od najčešćih endokrinih poremećaja u djece i adolescenata. Težina ove kronične bolesti zahtijeva neprestanu skrb za pacijenta od strane roditelja, braće i sestara, teta u vrtiću, učitelja, profesora, trenera i svih ljudi koji ga okružuju. Veliku ulogu u kvaliteti skrbi za oboljele ima naravno i liječnički tim; liječnik pedijatar, medicinska sestra edukator, dijetetičar, psiholog i
Fizioterapeut. Zajedničkim snagama, stalnom i redovitom kontrolom šećera u krvi, edukacijom, poštivanjem i prihvaćanjem bolesti može se očekivati zdrav i sretan život bez razvoja komplikacija bolesti.
Kontrolom do kvalitetnog života
‘Dijabetes je kronični metabolički poremećaj koji dovodi do povišenih vrijednosti šećera u krvi ili hiperglikemije. Ovo stanje se događa zbog nedovoljne sekrecije inzulina ili zbog njegovog nedostatnog učinka, što dovodi do poremećaja metabolizma ugljikohidrata, masti i bjelančevina. U dječjoj dobi dominantni oblik bolesti je dijabetes melitus tip 1, ali se posljednjh godina naglo povećava incidencija dijabetesa melitusa tipa 2 i u dječjoj dobi i u adolescenata. Šećerna bolest tipa 1 kronična je bolest uzrokovana izostankom sinteze inzulina. To je autoimuna bolest u kojoj beta stanice gušterače koje luče inzulin postaju meta specifičnog napada vlastitog imunološkog sustava. Ova autoimuna bolest obilježena je različitim periodom latencije prije pojave simptoma bolesti koji su rezultat uništenja beta stanica gušterače’, objašnjava dr. sc. dr. med. Sanda Tešanović, specijalist interne medicine, subspecijalist endokrinologije i dijabetologije u Poliklinici za internu medicinu i ginekologiju s opstetricijom ‘Hygea’ Dubrovnik.
Određivanje antitijela iznimno je korisno u ranom dijagnosticiranju bolesti. Neke osobe mogu imati pozitivna antitijela, ali ne moraju razviti manifestnu bolest, što ukazuje na činjenicu da potpuna destrukcija beta stanica nastaje nakon dodatnog trigera. Različiti su čimbenici okoliša koji mogu u tome sudjelovati, u prvom redu virusne infekcije, posebno enetrovirusi, coxsackie virus, citomegalovirus, rubeola, zaušnjaci, potom rano hranjenje dojenčeta kravljim mlijekom te primjena nekih lijekova. Osim toga tu su ‘okidači’ poput psihičkog stresa, klimatskih utjecaja, cijepljenja i sl.
‘Više od 20-ak gena povezano je s nastankom šećerne bolesti tipa 1, a javlja se u osoba s genetskom predispozicijom kao odgovor na ujecaj okoline. Bolest se može javiti u svakoj dobi, kod beba starih nekoliko tjedana do adolescentne dobi. Šansa da dijete oboli od šećerne bolesti tipa 1 je 0,4% u općoj populaciji, ali se brojka značajno mijenja ako su majka ili otac bolesni. Vrijednost raste na 1% ako majka ima šećernu bolest tipa 1, a više od 3% ako je ima otac. Rizik da sestre ili braća malog pacijenta obole od iste bolesti je visokih 6%, kod jednojajčanih blizanaca čak 27%!’, upozorava dr. Tešanović.
Godišnje oboli više od 130 djece
U Hrvatskoj godišnje od dijabetesa tipa 1 oboli 17 djece i adolescenata na 100.000 djece iste dobi, što znači da godišnje od dijabetesa tipa 1 oboli više od 130 djece. ‘Prvi su znakovi bolesti žeđ – uzrokovana visokom vrijednosti glukoze u krvi, potom glad, uzrokovana gubitkom energije, a sve zbog zbog manjka inzulina u organizmu. Učestalo mokrenje koje je značajno obilježje bolesti tijekom dana i noći posljedica je povećanog unosa tekućine i osmotske diureze zbog visokih vrijednosti glukoze i u krvi i u mokraći. Gubitak tjelesne težine, umor i nedostatak energije nastaju jer glukoza iz probavnog trakta ne ulazi u stanice organizma kako bi je iskoristile za proizvodnju energiju, nego organizam troši vlastite bjelančevine i masti. Kod djece se mogu javiti bolovi u trbuhu, glavobolja, zamagljen vid, promjena ponašanja, razdražljivost te sklonost gljivičnim infekcijama po koži’, objašnjava naša sugovornica.
Dijagnoza se lako postavlja
Dovoljno je izmjeriti vrijednost glukoze u krvi i u slučaju povišenih vrijednosti dijete treba odmah odvesti liječniku. ‘Terapija je inzulin, tj. inzulinski analozi koji se jednostavno apliciraju putem modernih penova, potkožno, u nekoliko dnevnih doza (2-6 puta dnevno, ovisno o potrebama, dobi djeteta i ciljevima). Danas se uvelike i mlađoj djeci postavljaju inzulinske pumpe koje osiguravaju manju čestalost bockanja (1x u 3 dana, što je bezbolnije), bolju regulaciju glikemije, ali uz višekratnu svakodnevnu samokontrolu glikemije (5-8xdnevno) ili bilo kad tijekom dana i noći kad se klinički dijete ne osjeća dobro. Količina inzulina koja se aplicira pri svakom ubodu ovisi o razini šećera u krvi, količini ugljikohidrata u predstojećem obroku i tjelesnoj aktivnosti koja slijedi’, kaže dr. Tešanović.
Važnost prehrane i tjelovježbe!
Pravilna prehrana, koja bi u ovom slučaju mogla i morala biti zdrava prehrana za cijelu obitelj, bolesne i zdrave članove – od osnovne je važnosti. Ona mora biti bogata povrćem, mliječnim proizvodima, grahoricama, biranim voćem te ugljikohidratima niskog glikemijskog indeksa. Poželjno je izbjegavati prženu i pohanu hranu, slatkiše, gazirana pića, bijeli kruh, kolače, masna mesa i masna jela! Uz to, tjelovježba je od neprocjenjive važnosti. Dijete se odmah preporučuje uključiti u neki sport prema sklonosti jer tjelovježba povećava mišićnu i smanjuje masu masnog tkiva, povećava broj receptora za inzulin i tako smanjuje potrebu za inzulinom za 20%. Važna je redovita i svakodnevna aktivnost.
ADOLESCENTI I DIJABETES TIPA 2
Kao danak suvremenog načina života, sve učestalija je šećerna bolest tipa 2. Sve je češća u dječjoj, najčešće u adolescentnoj dobi. ‘Krivci su visokokalorična nezdrava prehrana, manjak tjelesne aktivnosti, sjedenje uz igrice, TV, internet, računala, mobitele… Danas je pretilost djece povezana s nastajanjem tog tipa dijabetesa, a smatra se da u visoko razvijenim zemljama svijeta ima više od 30% pretile djece, dok je u Hrvatskoj broj nešto manji, ali ipak alarmantan – oko 20%. Istraživanja su pokazala da svaki postotak dodatnog masnog tkiva dovodi do pada osjetljivosti na inzulin za 3%. Tako debljina potencira razvoj šećerne bolesti tipa 2. Taj tip bolesti se liječi promjenom stila života, tjelovježbom i gubitkom tjelesne težine. No to nije tako lagano i ne uspijeva kod svih mladih pacijenata – uglavnom zbog nedostatka suradnje. Kako prekomjerna tjelesna težina napreduje, šećer u krvi raste i tad se uključuje terapija peroralnim hipoglikemicima, a u krajnjem slučaju i inzulinska terapija’, otkriva dr. Tešanović. Ova kompleksna bolest zahtijeva sudjelovanje i skrb cijele obitelji, redovitu kontrolu specijalista pedijatra i neprestanu reedukaciju pacijenta i ukućana.
‘Malim pacijentima ništa ne smije biti zabranjeno, ni igra, ni učenje, ni ljubav, ni putovanja. Ne preporučuju se opasni sportovi kao ronjenje i alpinizam, ali svi su ostali dobrodošli! Poželjno je uključiti se u udrugu mladih pacijenata kako bi se razmjenjivala iskustva i shvatilo da niste sami. Još puno djece ima slične ili neke gore tegobe. Postoje edukativni kampovi za male dijabetičare u kojima se druže, educiraju, treniraju zajedno s cjelokupnim timom – liječnikom, sestrom edukatorom, psihologom… Treba iskoristiti modernu tehnologiju i mogućnosti mobilnih aplikacija koje kroz zabavan i slikovit način educiraju djecu i vode evidenciju o dnevnoj samokontroli glikemije. Pravilnom skrbi o svojoj bolesti u toj dobi osigurava se zdrav i dug život uz izostanak akutnih, ali i još težih kroničnih komplikacija ove bolesti koja je – moramo naglasiti – jedna od vodećih uzroka obolijevanja i smrtnosti odraslih ljudi’, zaključila je dr. Tešanović!
Komentari