Mnogo je predmeta, igara, 'uradi sam' igračaka za koje današnja djeca niti ne znaju da su ikada postojala, a nas rođene osamdesetih prošlog stoljeća i ranije, samo podsjećaju koliko je otada prošlo godina...
Na ovu nas je temu inspirirala izložba u Etnografskom muzeju u Splitu – ‘Odrastanje 60-ih & 70-ih’. A kad smo se (većina nas u redakciji, koji smo rođeni nešto malo kasnije, 80-ih :)) počeli pitati što to sve današnji klinci nisu vidjeli nikada u životu, stvari su se same od sebe počele nizati. A uspomene na te davne i divne trenutke, navirati… Sigurni smo kako će iste emocije kao u nama, probuditi i u vama, ako ste rođeni tih 80-ih, 70-ih, 60-ih…
Karet na balinjere (trokolica)
U ovom su ‘prijevoznom sredstvu’ uživali većinom dječaci, posebice oni koji su ih sa svojim očevima ili djedovima sami ‘sklepali’ u njihovim garažama. No poseban je gušt bio i kad bi jedan đir dali i djevojčicama, koje su većinom bile zaokupljene nekim drugim, danas ‘zaboravljenim igrama’. Karet na balinjere bio je posebno popularan u primorskoj i otočnoj Dalmaciji. A čak je i opjevan, u pjesmi ‘Kaleto moja draga’ legendarnog splitskog kantautora Tome Bebića. U njoj je opisao svoje iskustvo igre na ulici (u čemu današanja djeca također sve manje uživaju) odnosno kaleti po kojoj se spuštao sa svojim karetom.
Franje (pikule, klikeri)
I ovo je većinom bila igra za dječake, u kojoj su često željeli uživati i curice. Postojalo je više vrsta franja koje su imale i različite vrijednosti što je bilo važno u varijantama mijenjanja za franje. Igralo se tako što bi se u zemlji napravila rupa (trat). Za dobar izbačaj ili gađanje, franja se držala između srednjeg prsta i palca te bi se naglim trzajem palca izbacivala u željenom smjeru. Postojalo je nekoliko varijanti/ pravila ove igre, a u većini je svrha bila pogoditi protivničku franju i tako ju osvojiti – za igru ili za pravo, ovisilo je o dogovoru. A čak i kad je plan bio igrati se za pravo, znalo je biti suza… :-)
Laštik (gumi gumi)
I dok su dječaci igrali na franje, djevojčice su ‘pokazivale’ koliko su vješte igrajući na laštik ili gumi gumi. Premda danas postoje razne varijante laštika koje se mogu kupiti, one koji smo mi koristili kao djeca, bili su načinjeni od najobičnije bijele krojačke gumice, čiji su krajevi bili svezani. A igralo se onako kako se igra i danas, vrlo rijetko doduše, a i današnja djeca rijetko ‘imaju pojma’ o tome kako bi se zapravo sve trebalo i moglo igrati na laštik. Onaj nivo kad se trebalo preskakati visinu ispod pazuha ili više, ako se pita današnje mališane, može preskočiti samo Blanka (Vlašić) :-).
Zoga (školica)
Riječ je o igri koja se sastoji od skakutanja po kvadratima iscrtanim kredom na asfaltu, u kojima su ispisani brojevi od 1 do 10. Pravila igre su takva da igrač baci kamenčić prvo na broj 1, a zatim mora doći do vrha skačući na jednoj nozi i na taj način prijeći pojedinačno polje, a tamo gdje su dva polja treba skakati s dvije noge. Na broju 10 igrač mora skočiti i u zraku se okrenuti tako da kad doskoči gleda prema broju 1. Skakutanjem se zatim vraća do broja 1 i tamo se mora sagnuti i uzeti svoj kamenčić i to dok stoji na jednoj nozi. Ako mu kamenčić nije ispao i nije nagazio na crtu, igrač je uspješno prošao zogu ili školicu i igra dalje. Ovog puta kamenčić baca na broj 2. Kada prođe i tu rutu, kamenčić baca na broj 3, i tako sve do vrha. Ako je pogriješio, red prepušta drugom igraču, kao i u slučaju kad kamenčićem ne pogodi polje koje je gađao.
Pljuca
Bila je to vrlo jednostavna ‘igračka’ uglavnom načinjena od strgane kemijske olovke ili flomastera. Trebalo je k tome još i skupiti/ubrati bobice idealne veličine (dakle da mogu stati i izletiti iz pljuce) i gađanje je moglo početi. Pritom su postojala i neka pravila koja su se trebala poštovati, kako vam roditelj ili učiteljica u školi ne bi oduzeli vašu pljucu. Naime, trebalo je paziti gdje se točno gađa ‘protivnika’, kako ga ne bi bilo neželjenih ozljeda.
Praćka
Na oprezu je trebalo biti i s praćkom, kad je riječ o tome gdje namjeravate pogoditi nekoga. Nažalost, bilo je i onih koji su i zloupotrebljavali tu igračku napravljenu od grana drveta ili nekog čvršćeg materijala u obliku slova U na dršci, na čije bi se krajeve svezao krojački ‘laštik’ kako bi se njegovim natezanjem željeni predmet bacilo što dalje. Naime, mnogi su se praćkom obračunavali ili pak gađali nedužne životnije pa to baš i nije bila poželjna igračka.
Disketa
Jedan ‘izmurli’ predmet korišten u začecima kompjutera, poznat i pod nazivom floppy disk. Bio je to uređaj za spremanje podataka unutar računala koji se sastoji od savitljive tanke okrugle ploče presvučene tankim slojem magnetske tvari koja se nalazi unutar plastične omotnice kvadratnog oblika. Za čitanje i pisanje diskete koristi se disketna jedinica.
Audio kazeta i gramofonska ploča
U današnje vrijeme kada polako izumiru i CD-ovi, većina djeca niti ne zna da su prije toga postojale kazete i gramofonske ploče za slušanje glazbe. Kao i to da si sve ono što si poželio slušati morao i imati na kazeti ili gramofonskoj ploči. Blagoslovom se jedino činila varijanta presnimavanja kazeta pa nismo morali kupovati baš svaku koju smo željeli. No baš to da smo usitinu preslušavali čitave albume omiljenih glazbenika, bila je odlična stvar za razliku od danas, kada većina klinaca preslušava samo omiljene pjesme pojednih glazbenika.
Tomos, Koza
Mnogi su svoje prvo sudjelovanje u prometu iskusili upravo zahvaljujući malom automatskom ‘motorinu’ Tomos od 50 kubika, koji se smjelo voziti prije 18. rođendana. Postojala je i verzija s nešto više kubika i s mjenjačem brzina, tzv. ‘koza’, koju su vozili svi ‘pravi frajeri.
Krava
Vjerojatno vam zvuči kao šala i da, krava nije stvar, no životinja je to s kojom se nikada u životu nije susrela većina gradskih klinaca :). I to čak do polaska u školu. Ima i onih koji dugo misle da je krava ljubičaste boje pa je divno gledati njihovo lice prepuno iznenađenja kad prvi put uživo vide tu domaću životinju.
A čega se vi rado sjećate iz svog djetinjstva?
Komentari